Drama Queen: Peder, partizan i sotona

Najveće dostignuće hrvatskog čovjeka 21. stoljeća je u istu rečenicu staviti pedere, partizane i sotonu. Srećom, izbori su konačno gotovi pa se sve nadam kako će se strasti smiriti i spustiti lopta, kako bi se nogometnim rječnikom reklo, na neke normalnije, životnije teme.

Primjerice, negdje oko trećine stanovništva Republike Hrvatske živi u Zagrebu i zagrebačkom prstenu, a ako i ne živi, uskoro će doći, trbuhom za kruhom. Zagreb je nekako uvijek prva stanica prije nego se odluče na prelazak granica. Je li vam jasno kako nam izgledaju prometnice i kvartovi? Nevjerojatno mi je platiti 2500 eura kvadrat stana da biste gledali jedno drugome u spavaću sobu ili u lonac, da se ne biste imali gdje parkirati, i što je najgore, da biste tražili tračak trave da vam se pas isprazni. Još ako ste “kulturniji”, drekec skupite, a ako niste, maštate o tome da ste načinili dobro djelo i pognojili to malo travice. Ponekad su i nevjerojatna ta arhitektonska rješenja koja možete naći u pojedinim kvartovima, ali mislim kako ni u ostatku naše Lijepe nije ništa drugačije. Naselja postaju isprazne spavaonice.

Srećom, živim u partizanskom, planski rađenom kvartu, s početka osamdesetih, pa trave i parkića ima u izobilju, a i pokazalo se da kvartu ni potres ne može ništa. Barem nešto dobro od partizanske vlasti, možda bi mogli priznati i protivnici, koji na svaku rečenicu znaju izvući partizane ispod tepiha, onako, po potrebi, kad se nema što pametnije za reći.

Čini mi se da ni za sto života sebi neću moći priuštiti stan na nekoj respektabilnoj lokaciji, a da se ne “udam” doživotno za banku. Dapače, mislim ni da me niti jedna banka ne bi htjela, baš kao što me neće muškarci kojima sam se okružila. Kažu, zahtjevna sam. Zato sam počela maštati o Zagorju. Vidite, želim postati Zagorka. Odseliti na neki breg i pomalo saditi cvijeće, koju tikvicu, papriku ili rajčicu. Možda imati jedno stablo jabuke i konačno si nabaviti psa. Jer psi i mačke u podstanarskim stanovima, baš kao ni djeca, nisu baš dobrodošli. Uništavaju previše imovinu! Srećom, moji stanodavci su redom bili divni, a moram priznati da sam i ja najčešće posve divna prema njima… Tko bi rekao!?

U preizgrađenim kvartovima, na ionako malo zelenih površina, niču neke nove Crkve. Niču čak dvije, koliko sam shvatila, u mojoj blizini. Doista, zemljište je u vlasništvu Crkve. Netko se buni, drugi se ne bune, treći se časte nazivom sotona… Inače, najviše volimo razmišljati i pametovati o tuđem, pa zašto ne bi i o crkvenom?! Iskreno, nisam primijetila da nešto posebno raste broj vjernika. Dapače, čini mi se da se ljudi sve više udaljavaju, možda ne od Boga, ali definitivno od institucije i njenih, često bahatih, svećenika.

Zar nije u temelju svake vjere ljubav? Bila ona katoličanstvo ili nama najbliži islam? Zar i sam Isus nije pružio ruku Mariji Magdaleni? Zar je on ikoga osuđivao?

Zar ne biste trebali ljubiti druge kao samoga sebe? Zar ne biste drugima trebali činiti samo ono što biste željeli sami doživjeti?

Zašto ne poštujete drugačije od sebe pa bili oni pederi ili partizani? Zašto zazivate Boga dok iz vas kipti mržnja? I to je ono što me najviše čudi, veliki vjernici koji jednakim žarom toliko mrze…

Zašto ne razmišljate vlastitim mozgom nego nasjedate na teorije zavjera? Nećete tako lako postati ni partizan niti peder. Nemate se čega bojati! Možda, jedino zbog one mržnje kojom mrzite drugačije od sebe, postajete baš sotona?

Dok se hoda za život, nitko nigdje ne spominje kvalitetu istog tog života, ne spominje niska primanja, premali broj liječnika, sve starije stanovništvo, a i na zlostavljanje u obitelji smo zaboravili tako brzo… Više se nitko ne sjeća ni djece s Paga, a niti male Nikoll… I nitko ne govori o prepunim domovima…

Život ne mora i ne treba biti patnja da bismo izbjegli sotonu i došli u raj… Potrebno je tako malo…

Mišljenje i dupe ima svatko, pa i ja!

Najte kaj zameriti!