Teško je sam sebi priznati da neki dani nisu među onim najboljim danima. Teško je sam sebi priznati da zadaci koje smo sebi nametnuli često znaju biti, ne samo teški, nego i nedostižni, i da nam se ne da izvršavati ih. Kako li je tek sa zadacima i obrascima koje nam nametnu drugi?!
Tako je i s mojim pisanjem. Trebala bih napisati 52 kolumne godišnje. Sama sam sebi zadala taj zadatak. Nitko me ne sili na to. Sama sam sebi šef, sama odgovaram, kao autor, sebi, kao uredniku portala…
Svjesna sam i da svih tih pedesetak uradaka ne mogu biti odlični. Dapače, neki od njih su čista, bezvezna naklapanja mojih često umornih, a nekad i zatečenih misli. I ne, nisam preponosna priznati kada nešto nije dobro. Ne bojim se priznati grešku niti se bojim sama jasno analizirati koji od vlastitih postupaka. Mislim da je to logičan čin odrastanja, i tu ne mislim na odrastanje u smislu prelaska iz zbrkanog tinejdžera u, takozvanu, odraslu osobu. Tu mislim na odrastanje misli, emocija, razuma i logike…
Oni koji me osobno poznaju, često me pitaju kako sve stižem. Tajna je u dobroj organizaciji i u snazi volje. Tajna je u tome da znaš stisnuti zube i staviti vlastite emocije pod kontrolu, koračati i kad ti se baš neće. Lijena sam ja i nervozna, baš poput drugih. Izležavala bih se i ljenčarila cijele dane, ali onda ne bih bila, u konačnici, zadovoljna sobom. A više od ičega želim biti zadovoljna sama sobom. U bilo kojem kontekstu. I jedino odobravanje koje u životu tražim, za bilo što, je ono vlastito.
Prošli tjedan sam odlučila kako nema potrebe da napišem išta novo, boreći se s osjećajem krivnje, lijenosti, umora i poslušnosti. Samo sam još jednom s vama podijelila onu staru, prošlogodišnju kolumnu. I vidim da vam se svidjela. Čak mi se čini da ste je bolje primili nego prošle godine. Bar se tome nadam.
Kako god se ljudi ne mijenjaju (ma što vi ili ja mislili o tome, činjenica je da se rijetki mijenjaju) tako se i tema i situacija o kojoj sam pisala nisu promijenile u tih 365 dana. Ništa zreliji, ništa pametniji, niti išta tolerantniji prema onima koji misle ili osjećaju drugačije od nas.
Protekli tjedni su prošli, ne smo u pričama o neizvjesnoj budućnosti i promjenama koje nam slijede, a čvrsto vjerujem da će se mnogo toga promijeniti, nego i u raspravama, općenito, o životu. Što raditi, kako, kada i u konačnici s kime.
Vjerujem da smo krojači vlastite sudbine i vjerujem da se moramo othrvati strahu. Vjerujem da svatko od nas može biti sretan, da se može riješiti pritisaka i okova, pa kakvi god oni bili. Nesretan brak, nesretno radno okruženje, nesretne uloge u kojima se nalazimo… A igramo brojne uloge, uloge djeteta, roditelja, unuka, prijatelja, poznanika, partnera…
Ono što svatko od nas u sebi mora pronaći, ako u konačnici misli biti zadovoljan i sretan vlastitim životom, su snaga i hrabrost. Ne vjerujem u onu da se moraš prilagođavati drugima, ili u „go with the flow“ koncept, više vjerujem u onu da moraš iz svega izvući najbolje, da moraš učiti, razvijati se i koristiti sve što ti je dano, bile to prilike ili neprilike, kako bi izašao jači, bolji, svjesniji, spremniji… Nekad se moraš razbiti o stijene.
Ako se tek tako jednostavno prilagodiš, odmahujući rukom, postaješ samo jedan u nizu poslušnika.
