Drama Queen: Priznajem, nisam uspjela

Znate, ja zapravo i nemam neki plan kad sjednem u tišini i krenem pisati kolumnu. Sve nekako dođe spontano i pomalo terapeutski. Nekad mi se čini da moji prijatelji žele da napišem kakav osvrt na njihove probleme. Kao da onda uspiju sagledati stvari iz drugog kuta. I nekad mi stvarno nije jasno kako neki od njih još razgovaraju sa mnom, kako me još uvijek vole i podržavaju nakon što sam im, barem sto puta, ukazala na njihove gluposti i isto toliko puta im rekla da su budale.

Našla sam negdje na istraživanje s Harvarda koje je pokazalo da “izbacivanje” najdubljih osjećaja i emocija na „papir“ poboljšava opće psihičko, a time i fizičko stanje osobe. Istraživanje je provedeno na pacijentima oboljelima od raka.

Ne želim pisati o američkim izborima kojim nas bombardiraju s dalekovidnica i portala. Ne vidim u kojoj mjeri je to toliko važno hrvatskom čovjeku da bi ga se zadnjih tjedan dana opsjedalo i izravnim prijenosima. Pa, mi smo i tako nebitni u svemiru i dotične Amerikance zaboli ona muška stvar kako je nama. Diviti se Kamali Harris, a imali smo i premijerku i predsjednicu? I nisu nam bile dovoljno dobre. Ne shvaćam tu potrebu da zamaramo puk takvim informacijama kao i informacijama o oboljelima i umrlima. Čemu ta prebrojavanja dok, doslovno, svakom minutom pokazujemo da nas boli ona muška stvar za druge.

Možemo li, recimo, prebrojati bolnice i navesti godine njihove gradnje? A sve smo starija nacija i trebat će nam samo starački domovi i bolnice. Trebat će nam samo medicinske sestre, njegovatelji i doktori.

Nakon mene, potop! Priznajte!

Nisam uspjela. Mislim da je svakom čovjeku teško priznati da nije uspio. A ja sam samo željela da se konačno prestanem čuditi ljudima i da u nevjerici, poput ribe, otvaram usta i blejim u pojave oko sebe. Posve neuspješno. I ne znam kako ljudima reći, općenito, da je nešto totalno „previše“ i da bi se trebali malo pritajiti?

Kako im to reći, a ne zaraditi neprijatelja?

Politički pamfleti, pobune protiv maski, napadi na one koji ne nose maske, nazivanje ostataka svijeta ovcama, dok ste i sami ovce, davanje nesuvislih izjava, samohvala, samopromocija, stvaranja vlastitog kulta ličnosti, influencanja, preko naslikavanja sisa, guzica i djece? Koji je stvarni cilj?

Kako ljudima objasniti da je sve to posve nepotrebno i da ništa ne postižu? Djeca koja odrastaju misleći da su posebna dok ih roditelji svakodnevno maltretiraju snimanjima? Što kada odrastu i shvate da su prosječni u, ama baš, svemu? Što kada za desetak godina shvatite da je bilo glupo toliko pokazivati sise i da sisa i guzica, u kadru, ne znače sadržaj i da ne nudite ništa nikome – osim možda povod za drkicu kojem uspaljenom, usamljenom papku? Dobro, možda i to spada u dobra djela.

Kad bolje razmislim, moguće da se ljudi osjećaju bolje kada im na društvenim mrežama stižu pomalo besmislene poruke. Možda je to njihova terapija. Možda se tako rješavaju stresa i napetosti. Tko će ga znati? Možda sam ja promašila temu i metu i možda beljezgam nesuvislo…

Razmišljate li kada što će biti s vama kada ostarite? Kada sva ta šminka, haljine, cipele i ostalo postane nevažno? Kada djeca odu svojim putem i ostave vas same, stare i bolesne?

Zašto još jednom ne probati, opet kažem! Meditirajte, molite se Bogu, Alahu, Jahvi, Budi ili kome već, vježbajte, kuhajte… Radite nešto pametno i ugasite Internet. Odmorite se od svega, pa i od mene.