Živimo u okrutnom svijetu. I koliko god se ne želimo petljati u tuđe živote, u tuđe slobode izbora, ipak petljamo po tuđim maternicama, kilogramima, celulitu, borama, napumpanim usnama ili godinama. Osuđujemo tuđe ljubavi, razlike u godinama, postupke, djecu, a opet tako uzvišeno mislimo da smo pametni i posebni.
Možda si i ja samo umišljam da sam pametna i da znam procijeniti situacije i ljude.
Nisam ni ja ništa bolja od drugih. I ja se nerijetko petljam, osuđujem, čudim, slušam, razgovaram, odgovaram… I često, uzalud, pokušavam razumjeti.
Ne shvaćam majke koje izlažu vlastitu djecu očima tisuća ljudi. Zar majke ne bi trebale zaštiti djecu?
Ne shvaćam kada su i kako učenje i škola postali marginalizirane društvene pojave, i kad je nekakav polusvijet postao tako važan.
Ne shvaćam ni mentalne sklopove onih koji su vječno u nekom strahu od starosti i popravljaju se do ne prepoznatljivosti. Ne znam vole li oni sebe, ako se ne mogu gledati u ogledalu. Zanima me što vide dok stanjuju nos ili pumpaju usne ili stavljaju silikone u grudi. Što vide? Kakvo ih to čudovište vreba!? Jesu li ikad sretni, zadovoljni? Ima li tome kraja?
Ne shvaćam one koji će te iskoristiti, a onda, kada te više ne trebaju, odbaciti poput stare krpe. Ne shvaćam one koji se toliko trude posramiti druge, koji dociraju, onako s visoka… Jesu li sretni kad te posrame? Kad ti je neugodno?
Ne shvaćam zašto sjećanje tako brzo blijedi, ni zašto je jezik često toliko brz!
Ne shvaćam…
Nedavno sam prijateljicu upitala može li se zamisliti u situaciji – da ode, ostavi sve za sobom i nestane iz nečijeg života. Kao da ga nikad nije bilo. Da se ne osvrne i zakopa sve negativne osjećaje i pokuša živjeti bez gorčine, tuge… Sretnije, zadovoljnije…
Brzo mi je odgovorila da bi možda, nakon svega što je pokušala, i mogla.
Jer, uzalud se trudimo nekoga promijeniti. Uzalud se trudimo nekoga shvatiti i uzalud želimo da je sve onako kako mi mislimo da je ispravno i dobro. Uzalud.
Ako netko ne želi biti spašen, nema spašavanja.
Ako netko ne želi biti shvaćen, i često dok ne shvati sam sebe, neće biti ni shvaćanja.
Ako netko ne želi biti izliječen, nema života, o kakvom god liječenju govorili. Bolest, droga, alkohol, kocka…
Uostalom, tko smo mi da mislimo da je naš način najbolji način i da je to kako razmišljamo, doista i tako – jedino ispravno. I volim sjediti s prijateljicom koja je izrazito konzervativna, dok sam ja izrazito liberalna. Niti ona meni, niti ja njoj ne namećem ništa. Svaka ima svoje stavove i trudimo se ne osuditi jedna drugu. I to je tako lijepo!
Teško je pratiti vijesti. Teško je pokušati shvatiti nečije motive. Kako sam već negdje rekla, okruženi smo bolesnim ambicijama, arogancijom, nasiljem, ljubomorom, površnosti. Previše je nepregledanih, kako bih rekla, a korona je izvukla, usudila bih se reći, najgore iz nas.
Oko sebe gledam ljude na životnim prekretnicama. Nekima se divim, a neke tek pokušavam shvatiti. Ima tu ludih i hrabrih. Ima tu sigurnih i nesigurnih, zdravih i bolesnih…
Samo želim da su u miru sami sa sobom, da se mogu pogledati u ogledalo sretni sa svojim izborima.
I ja osjećam da sam na prekretnici. Maštam o onoj kućici u šumi…
