Znali smo reći kako papir trpi svašta, a ja bih rekla kako Facebook, Twitter, Instagram, Snapchat, Tik-Tok i ostalo, što još možda i nisam otkrila, trpe svašta. Neke društvene mreže imam – zato što moram. Posao je takav, pa ponekad zavidim svojoj šogorici koja se niti jednom društvenom mrežom nije podičila. Njoj je to, kaže, glupo. Što tko ima znati gdje si i s kim!? Sve više počinjem shvaćati kako i je glupo. Još je gluplje od mene što svašta gledam pa se i nanerviram!
Ponekad poželim da se mobitel nikad nije niti izumio jer je nemoguće nestati, koliko god se ti trudio. Uvijek postoji mogućnost da te netko tagira, ni krivog ni dužnog, pa dobiješ neki novi status u kojemu baš eto ni nisi ispao nešto, nego se kreveljiš i izgledaš do zla Boga glupo. A često mi se baš to dogodi. Plus, ne da nisam fotogenična, nego čim ugledam kameru, kao da u me vragovi uđu! A sto puta sam sama sebi rekla kako bih trebala vježbati i uvježbati neku pozu. Ono da naučim koji mi je profil bolji, kako da gledam sneno u daljinu, kako izbaciti ovu nožurdu, a da nije balvan i kako da se smijem, a da nisam k’o gladna hijena. Ono, ljudi moji, da sam bar pristojna! Pa nisu se sve ove zvijezde, zvjezdice i posvuduše rodile s tim osmijehom i pozom!
I tako od mene, srećom za sve vas, nikad influencerice! A bome ni gastroblogerice. Pohani kruh je vrhunac moje gastro izvedbe s pokojim (odobravajućim) lajkom i komentarom. Uzalud mi tečaj Photoshopa, ja bih da je sve nekako prirodno. Mast, fleka, mrvica… Beauty ili makeup editorijal od mene ne možete očekivati, jer ne znam što je pola stvari koje druge žene metnu na se! Ali, o fashionu bi se dalo raspraviti iako ne vjerujem da bi se hrvatskom puku svidio moj modni izričaj. Bilo bi im sve to skupa previše mračno i čudno.
Na račun toga, kao mali uvod, komentirat ću nešto o čemu sam, zapravo, željela šutjeti. Shakira i Jennifer Lopez drmusaju u prepunoj „areni“. Rijetko koji Hrvat prati i zna pravila američkog nogometa, ali eto usudilo se i staro i mlado, i muško i žensko, pa evo i ja, diviti ženama čiji je jedini i osnovni zadatak, ako ćemo iskreno priznati, izgledati mlado i lijepo. Da se razumijemo, smatram kako su to žene u najboljim godinama. Odgovorno to tvrdim jer i ja sam u najboljim godinama. Ako još niste, shvatit ćete zašto je to tako.
Dalje, krepala bih, a da to ne spomenem, dajte ljudima nešto kruha i nešto malo igara i brzo ćete shvatiti kako se ništa nije promijenilo u dvije tisuće zadnjih godina. Čovjek je ostao posve isti u svojoj biti. Željan je zaborava. Samo umjesto legendi, narodnih pjesama i sličnog, imate hvalospjeve po društvenim mrežama.
Međutim, mene muči jedna posve drugačija nepravda. Totalna nepravda, fashion nepravda!
Nepravda!
To više ne može tako! Žene su stalno u donjem vešu, stalno nešto pokazuju dok su muškarci još uvijek prilično zakopčani!
Pa, želim i ja vidjeti neku mušku guzicu u nekim (polu)tangicama dok se izvija i pjeva. Želim i ja gledati dobrodržećeg, polugolog pedesetogodišnjaka kako pleše! Želim sliniti nad njegovim mišićima, nad njegovom “obdarenošću” kao što kakav frajer slini nad kakvom prsatom ili guzatom ženkom. Želim sliniti gledajući njegovu seksi tetovažu i komentirati s prijateljicama nešto poput: „Uf, kako je dobar!“
Možda nešto slično (po)želite i vi?
Hod po različitim crvenim tepisima, pa i ovim oskarovskim i komentari ove ili one oprave baš su mi fascinantni. Vjerujete mi, ja ništa posebno nisam vidjela! Kojoj je (gotovo) ispala dojka, kojoj nije… Kojoj se vidi noga, tetovaža…Tko šokira, tko ne šokira… Postaje smiješno!
Žene se tako silno trude! A muškarci u svečanim odijelima, uglavnom tamnim odijelima, zakopčani do grla, dok ja, posve ravnopravno, želim i da njima nešto negdje „ispadne“!
Dragi muškarci, vrijeme je da i vi konačno pokažete nešto kože!
