Nikad nisam mislila kako ću pisati u nastavcima, ali moja prošla kolumna definitivno zaslužuje nastavak. Tim više jer znam da su moje prijateljice dale kćerima da je pročitaju. I, gle, malo su se pronašle curke u napisanome! A pronašle su se i mame.
Teško ćete me, kao nemajku, uzeti ozbiljno u komentiranju odgojnih mjera, ali pokušajte me bar shvatiti kao promatrača. Jer, oduvijek sam bila dobar, logički promatrač.
Kod obreda vjenčanja postoji tečaj priprave za brak. Ne znam što se tamo točno uči. Jedino što logički mogu zaključiti je to da mi nije jasno kako u današnje vrijeme ne postoji neki adekvatan, masovan tečaj pripreme za roditeljstvo. Ono da te doista uplaše količinom odgovornosti i obaveza koje ćeš imati. Da te upoznaju s bolovima, postporođajnom depresijom, manjkom sna i činjenicom da ćeš neko vrijeme izgledati kao iscrpljena krpa…
Jer, opet logički, mislim da nismo svi stvoreni za brak, za biti majke, kao što nismo stvoreni ni za biti očevi. A neki jednostavno to ne bi ni smjeli biti.
Nekako, usudila bih se reći tradicionalno, uvijek se ženu pita kada planira postati majka, koliko djece želi, a potencijalnim očevima nikada ne postavljamo takva pitanja. Ni na razgovorima za posao nismo pošteđene toga. Ženi u dvadesetima s time skaču po glavi, a muškarcu i ne baš. Je li tako? Sigurno se i vama nešto od toga dogodilo. Uvijek je tu ono pitanje kad ćeš se udati kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Definitivno mislim da nije.
Dalje, živimo manje/više po nekakvim TO-DO listama i na njima precrtavamo napisane stvari. Školovanje, posao, brak, djeca, stan, auto… Ne znam koliko smo i kada smo spremni stupiti u zajednicu i kada i kako osjetimo potrebu postati roditeljima. I nesvjesni smo da plana i programa, zapravo, nema. Život piše priče. I da, čak nehotice, pogriješimo. Jer, ljudski je griješiti. Tako pogriješimo i u odgoju djece. A još češće pogriješimo u odabiru partnera, zaneseni nekim ishitrenim emocijama i uzbuđenjima koje lažno uspijemo prepoznati kao neku idealiziranu ljubav. Jer, opet se vraćam na prošlu kolumnu, mi smo posebni pa je i ta naša ljubav posebna, naš odnos je poseban, naše vjenčanje je posebno… Logički, i naša djeca će biti posebna. Koja obmana! Jednaka onoj obmani da će se netko promijeniti baš zbog nas, zbog djece… Zbog svih divnih emocija i opcija koje mu se nude… Glupost!
Zašto nikada nitko ne provjerava je li netko doista sposoban biti roditelj? Znate ono, kad idete raditi u neku kompaniju, pred vas stave neki iznimno glup psiho test pa vam navedu neke osobine koje znate i ne znate… Mislim da bi se takav test trebao napraviti i kada je u pitanju sklapanje brakova i roditeljstvo. Ne bi bilo zgorega testirati svaku generaciju, recimo uz maturu i silne matematike, jezike i ostalo, i nekim drugim, životnim testovima, poput psihološkog testa u kojem ćete vidjeti postoji li negdje neki znak agresije, psihopatije, manijakalnosti i tako dalje…
Nisam stručnjak za područje psihologije, ali shvatit ćete što vam pokušavam reći. Jer neki ljudi se jednostavno ne bi smjeli reproducirati, razmnožavati… Tako nam se i ne bi trebale ni događati bombastične naslovnice koje uključuju iskorištenu, zlostavljanu, silovanu djecu.
Pokušavam pratiti hrvatsko zakonodavstvo, a od 2014. godine posebno Obiteljski zakon. I moram vam odati tajnu da sam čak i pomišljala na posvojenje, ali zakon je toliko neumoljiv da sam ubrzo postala svjesna da bi to za mene, samkinju, bila posve nemoguća misija. Toliko toga mi nedostaje, materijalnog, da se razumijemo, da sve ostalo pada u vodu.
Kakva ljubav!?
Ljubav je apsolutno nevažna kada je u pitanju Obiteljski zakon. Ima tu dosta biologije pa je jedan običan telefonski poziv posve dovoljan instituciji da nekoga proglase “roditeljem koji se brine”. Tako je i sklapanje braka dovoljno da kažu da ste sredili obiteljske prilike.
I dok se stotine žena, sa svojim divnim partnerima, muče postati roditelji, ovako ili onako, nekad je Bog dao tu opciju i onima koji je nikako ne zaslužuju… Čudni su putevi Gospodnji, zar ne?
O seksualnom odgoju i kontracepciji je apsolutno nemoguće govoriti u Hrvatskoj. Odmah ste državni neprijatelj. Sotona! A ja vam želim biti prijatelj, više od ičega. Prijatelj koji često ne govori ono što želite čuti.
I opet ću skrenuti pozornost na manijakalno objavljivanje stotina fotografija djece na društvenim mrežama, pa čak i pravljenje biznisa od toga. Za mene je to i dalje jedno veliko NE, ma koliko se mame i mame blogerice i poznate mame ljutile.
I sve te namontirane fotografije nakon poroda… Nije sve bajka… Ne lažite da je sve bajka!
I nisu vaša djeca posebnija od neke druge djece. Učite ih dobroti, razumijevanju, poštovanju, odgovornosti, obavezama…
Ne treba im lekcija iz poziranja.
