Prednost medijskog posla definitivno je opcija upoznavanja različitih skupina ljudi. Sjediti u društvu nekog poznatog makeup artista ili nekog dizajnera, u očima kojega „običnog smrtnika“, velika su stvar. Ono što je zajedničko svim „velikim“ ljudima je njihova jednostavnost koju često „obični smrtnici” zaborave. Oni ne pate od veličine ili titule.
Postoji još jedna stvar koja je zajednička takvim ljudima. Svatko od njih ima istu priču – ljepota, bilo da pričamo o ženama ili muškarcima, dolazi iznutra. Zračiš! Svatko će vam reći da trebate istaknuti vlastitu, prirodnu ljepotu i ne pokušavati biti netko i nešto što niste.
Divno je u takvom svijetu, u svijetu mode i ljepote, u srcu tog velikog biznisa, pronaći istomišljenika kojem se usudite reći da on ne može dizajnirati ništa što bi vas „izulo“ iz cipela i što biste baš eto, bez obzira na cijenu, htjeli imati. Doista, malo je takvih modnih predmeta, ali i kozmetičkih preparata. Moja mama bi bila toliko nesretna da zna koliko mi je ovo dvoje nebitno. Ne znam od kuda sam potegla taj gen!
Možeš kupiti krpice, reče meni moj novi prijatelj, ali ne možeš kupiti stil. Možeš kupiti sve preparate ovoga svijeta, zamaskirati sve (izmišljene) nedostatke lica, a da iz tebe ne znači apsolutno ništa.
Na jednom drugom, poslovnom druženju/predavanju, slušala sam Paula Afshara, inače komunikacijskog stručnjaka, koji tvrdi da milenijalci (ljudi od 25 do kojih 35 godina) traže dosljednost u poslovanju i stalo im je do toga kakav utjecaj kompanija za koju rade ostavlja na okoliš i zajednicu te razmišljaju kako će to koristiti budućim generacijama. Kolege komunikacijski stručnjaci, a među njima i ja, zapitali smo se kakvi su hrvatski milenijalci, među kojima ste i vi, moje čitateljice. Zanimaju li vas stvarni koraci u smjeru razvoja održivog poslovanja kompanija u Hrvatskoj?
Smatram da smo (i vi i ja) opterećeni nepotrebnim i nevažnim stvarima u koje ću, bez obzira na sve klijente s kojima radim, uvrstiti i modu i ljepotu. Mislim da smo mi kao društvo daleko od toga da kupujemo fair trade proizvode, da smo daleko od toga da nas zanima glad u svijetu ili ekološki učinci proizvodnje i jedenja prevelikih količina mesa. U ovoj smo državi i onako opterećeni opstankom i preživljavanjem, ali i ustašama, četnicima, partizanima i prošlim ratovima da bismo iole mogli skrenuti pogled prema budućnosti i promislili što će biti nakon nas. Što je s vodom, šumom, poljima, pravima radnika, osobama s invaliditetom i slično…
Trčimo po sniženjima, punimo i onako pune ormare krpicama nastalim u nekim dalekim zemljama u tko zna kakvim uvjetima. Do 2050. godine modna industrija trošit će jednu četvrtinu maksimalne dopuštene količine ugljika na svjetskoj razini, ako nešto ne promijenimo… Da vas sad ne davim statističkim podacima… Oni su i tako stravično dosadni.
Gledam i napumpana usta koja me, bezobrazno rečeno, podsjećaju na onu žensku nabreklu, crvenu, napumpanu stvar. Meni to nije lijepo i nikad mi neće biti lijepo, a ako je vjerovati svim mojim muškim prijateljima, a imam ih puno, ni njima to nije nešto posebno. Naročito kada se ne zna kad je dosta pa nenadano postaneš patka. Ili još gore – zamrznuta patka.
Jednom sam čak onako bezobrazno pitala svoju „bebicu“, kako je od milja zovem, da mi objasni te svoje obrve. Srećom, dijete se ne ljuti. Dijete me voli, a ja pokušavam prihvatiti te dvije velike, iscrtane, tamne zmijurine koje krase njeno pametno čelo.
Ali, tko sam ja da bi se ta djevojka uopće pokušavala meni svidjeti?! Nitko. Ja i moje mišljenje o današnjem stilu, modi i ljepoti nismo bitni. Nismo target, ciljana skupina ili već što…
Zabrijala sam da još zračim k’o Černobil!
