Unutarnja borba između majčinstva i poduzetništva kod Andreje Rambrot Malenice nije započela jednim dramatičnim trenutkom, već postupnim pucanjem identiteta koji je godinama gradila. S 29 godina krenula je u poduzetništvo od nule, vođena snažnom željom za slobodom i uspjehom, te je svoj osjećaj vrijednosti dugo temeljila na postignućima. Izvana je imala sve što se smatra uspjehom, ali cijena je bila visoka – dvaput je doživjela burnout. Dolazak sina Maxa dodatno je ogolio unutarnju prazninu i otvorio najteže pitanje: tko je ona kada se maknu titule, projekti i očekivanja?
Umjesto da nastavi po starom, odlučila je zastati i krenuti u duboku osobnu transformaciju. Vratila se svojoj prvoj ljubavi – psihologiji, završila Coaching akademiju, NLP edukacije te upisala psihoterapiju iz logoterapije i egzistencijalne analize, usmjerene na pitanje smisla. Danas, kao profesionalna karijerna i poslovna coachica (ECA), radi s ljudima koji su ostvarili vanjski uspjeh, ali traže unutarnji mir, pomažući im da ponovno povežu ambiciju sa smislom i izgrade identitet koji nije rastrgan između uloga, nego ukorijenjen u vlastitim vrijednostima.
Kada ste prvi put osjetili da se u vama sudaraju dvije snažne uloge – majke i poduzetnice?
Prvi put sam to osjetila kada sam saznala da sam trudna. Krenulo je s pitanjima poput: Kako ću to sve uskladiti? Kako će posao funkcionirati bez mene? Hoću li moći posvetiti se majčinstvu i ne (toliko) raditi? Kako ćemo financijski funkcionirati bez mene na radnom mjestu? Jer kad si toliko duboko involviran u posao, porodiljni dopust čini se kao težak luksuz. No pravi polaritet osjetila sam najviše tijekom prvih šest mjeseci majčinstva. To je bilo stanje popraćeno stalnim osjećajem krivnje; kada bih bila s djetetom, imala bih osjećaj beskorisnosti, manje vrijednosti i krivnje što ne dajem više. A kada bih radila s djetetom u krilima, a bilo je i takvih dana, osjećala sam da nisam dovoljno dobra majka. A onda se dogodio taj neki prijelomni trenutak kada sam shvatila da ne mogu više funkcionirati na takav način i da nešto ozbiljno želim promijeniti u svom životu.
Jeste li se ikada osjećali kao da u jednoj ulozi nužno iznevjeravate onu drugu? Kako ste se nosili s osjećajem krivnje ili unutarnjeg konflikta?
Apsolutno, to je bio konstantan osjećaj nedovoljnosti. Iznevjeravala sam sebe iz sata u sat, iz dana u dan i konačno u jednom trenutku shvatila da sam najviše iznevjerila sebe – jer htjela sam biti sve svima. Tu sam krenula u neki osobni proces traženja sebe i edukacije, ali i na osobnu psihoterapiju jer sve me to toliko pogodilo da više nisam znala tko sam.
Kao žena koja je gradila karijeru i identitet kroz postignuća, kako ste doživjeli promjenu prioriteta nakon majčinstva? Je li bilo straha da ćete „izgubiti sebe“ ili profesionalni kredibilitet?
Točka bez povratka kod mene se dogodila kada sam shvatila da ja zapravo ne znam tko sam. Ne samo da sam „izgubila sebe“, već da nikada nisam niti uistinu znala tko sam. OK, sada sam majka. No tko sam ja bez svog posla? Dakle, stvar identiteta, kako ste i sami dobro primijetili. A identitet i vrijednosti su usko povezane, obično idu ruku pod ruku. Identitet poduzetnice se „urušio“ (barem na neko vrijeme), niknuo je jedan novi identitet majke.
No ja sam odbijala biti „samo to“. Iako iskreno volim djecu i željela sam se ostvariti kao majka, nikada se nisam mogla zamisliti samo u ulozi majke. Oduvijek sam se željela ostvariti i na drugim područjima. A tu je i profesionalni kredibilitet, što ste savršeno primijetili. Konstantno su me proganjale misli da će suradnici zaboraviti na mene, da im više neću biti važna. Da ću puno toga propustiti i da ću profesionalno nazadovati.
Koliko su društvena očekivanja – da budemo uspješne, dostupne, organizirane, smirene – pojačavala vaš unutarnji pritisak? Gdje ste prepoznali da živite prema tuđim standardima, a ne vlastitim vrijednostima?
Društvena očekivanja svakako jesu pojačavala moj unutarnji pritisak. I ono što je zanimljivo, optužbe „da nisam dovoljno“ najviše su dolazile i boljele od onih najbližih. Moja majka mi je jednom prilikom rekla da sam loša majka jer previše razmišljam o poslu i trebala bih biti više s djetetom. No u tom periodu, kada sam se nosila s unutarnjim konfliktima, suprug se paralelno nosio s burnoutom i napadajima panike. Generalno, dobivali smo savjete s raznih strana kako bismo trebali živjeti i što bi bilo dobro za nas, a nije bilo nikog da nas jednostavno i iskreno pita – kako si? Jer upravo to bi u tim trenucima bilo dovoljno.
To da živim po tuđim standardima, a ne vlastitim vrijednostima, počela sam prepoznavati kada sam nailazila na stalna negodovanja. Bez obzira na to što bih napravila, kako god bih postupila. I iako sam racionalno znala da ne mogu svima udovoljiti, tek mi je tada došlo „iz guzice u glavu“, da stvarno ne mogu sve učiniti sretnima. Jer osoba koja je najviše patila kada sam se ponašala na taj način, bila sam ja.
Prošli ste kroz burnout i duboku osobnu transformaciju. Je li majčinstvo bilo okidač za preispitivanje ili katalizator promjene? Što je bilo najteže, a što oslobađajuće u tom procesu?
Burnout sam prolazila u periodu kada sam bila trudna. Znala sam da sam previše opterećena, osjećala sam taj svakodnevni umor i osjećaj besmisla, no nekako sam sama sebe uvjeravala da nije dotle došlo. No već na pravom satu osobne psihoterapije, moja mi je terapeutica jasno rekla da prepoznaje sve elemente izgaranja.
Upravo je majčinstvo tada bilo velik okidač za preispitivanje i potaklo me na značajnu transformaciju. I želim biti iskrena, to je bio najteži period u mom dosadašnjem životu. S velikom boli tada sam si priznala da više ovako ne ide i dozvolila si krenuti u proces ponovnog građenja sebe, djelić po djelić, dokle se ponovno ne sastavim.
Za to je potrebno puno hrabrosti, velika podrška (ja sam je imala od supruga) i vrijeme. Ne ide preko noći, meni je trebalo nekih tri godine da sa samopouzdanjem mogu reći tko sam, tko je nova Andreja. No koliko god je taj proces bio bolan i težak, toliko je bio oslobađajući. U toj transformaciji otpustila sam puno tuđeg tereta koji sam nosila kao svoj, uvjerenja koja nisu moja i boli koje mi ne pripadaju, a nekako sam ih kroz život i odnose „pokupila“, sve sam to „vratila“. I tako se malo po malo vratila autentičnoj sebi.
Postoji li danas jasna granica između „poslovne“ i „privatne“ Andreje ili ste pronašli način da te dvije strane integrirate? Kako ta integracija izgleda u svakodnevnom životu?
Rekla bih da prije svega postoji jasna – granica. Kako u odnosu prema drugima, tako i u odnosu prema sebi. Kroz opisani proces shvatila sam da nisu sve bitke moje, kao niti sve prilike. Shvatila sam da ne trebam postići sve, već ono što je meni zaista, zaista bitno. I tako sam krenula raditi prioritete, raditi manje, ali prema meni bitnim stvarima, kako privatno, tako i poslovno. Zapravo se nije puno toga „izvana“ promijenilo između „privatne“ i „poslovne“ mene. „Na van“ više-manje funkcioniram isto. No osjetila sam ogromno unutarnje oslobođenje. „Dovoljno dobro“ meni je postalo zadovoljavajuće. Danas mi je želja da sam „dovoljno dobra“ u raznim ulogama koje sam odabrala i da postoji sklad. Kada me dijete treba više, tada postao puštam i posvećena sam samo njemu, i u tome uživam.
A kada me posao treba, nemam više grižnju savjesti što će dijete jedno poslijepodne u mjesecu biti kod bake i djeda. Jer mi obavljeni posao pomaže da financiram djetetovu dobrobit, a trenuci mira pak da budem bolja majka. Prisutnost u sadašnjem trenutku mi je zapravo postala najvažnija, da funkcioniram najbolje kako znam „ovdje i sada“. Kada nešto radim, da sam tu. Možda nisam uvijek s djetetom onoliko vremena koliko bih željela, ali znam da svaku sekundu koju provodim s njim, da sam tu. Ne na mobitelu, ne na ekranu, tu sam – pored njega.
U radu s klijenticama, susrećete li često sličnu unutarnju borbu identiteta? Koji su najčešći strahovi i blokade kod žena koje žele biti i uspješne i prisutne majke?
Kod mene je transformacija bila toliko intenzivna da sam se na kraju odlučila za zaokret karijere u kojoj već neko vrijeme nisam nalazila vlastiti smisao. Tako da danas radim profesionalni coaching te sam paralelno u edukaciji za psihoterapeuta. Put koji sam sama prošla vezano za traženje identiteta i smisla u svemu što radimo privatno i poslovno je zapravo jedna od najčešćih tema na kojoj radim s klijentima. Čini se da su unutarnje borbe u ljudima mnogo češće nego što možemo zamisliti. I što je zanimljivo, nemaju ih samo žene, već mi i muškarci dolaze sa vrlo sličnim iskustvom.
Rekla bih da su najčešći strahovi i blokade kod žena koje žele biti i uspješne i prisutne majke strah od toga „što će selo reći“, strah od toga da nisu/neće biti dovoljne, strah da nisu svoje, strah da su takve „previše“ za muškarce, strah da nisu dobre majke (da su nemajke), strah od financijske nestabilnosti, strah da su „premalo“ za supruga – jer jasno im je da ne mogu biti sve, koliko god one to željele.
Kada biste danas mogli razgovarati s mlađom verzijom sebe, ambicioznom i fokusiranom na karijeru, što biste joj rekli o ravnoteži, granicama i vlastitoj vrijednosti?
Zanimljivo pitanje J. Pitala bih mlađu sebe koje su to tri najvažnije vrijednosti koje ima? A kada bih čula odgovor, savjetovala bih da svaki dan napravi barem neku sitnicu, koliko god malu, kojom će „zalijevati“ svaku od te tri vrijednosti. Jer vrijednosti su kao životni kompas.
Kada znamo što nam je važno, onda znamo kada reći „ne“. To „ne“ drži nas u ravnoteži, a vlastita vrijednost ne temelji se na jednoj ulozi. Odnosno, drugim riječima, kada znaš kamo ploviš, svaki vjetar je povoljan.