Jutro je, kasni se u vrtić, dijete ne želi doručkovati, roditelj jednom rukom traži ključeve, drugom pokušava navući čarapu na nogu koja baš danas odlučno odbija suradnju. Na stolu je mobitel. Jedan crtić i žlica lakše pronalazi put do usta. U automobilu još nekoliko minuta videa znači nekoliko minuta bez pitanja „kad ćemo stići?“, a navečer, kada su svi već umorni, „još samo jedan“ crtić kupuje malo mira prije spavanja.
Takve prizore teško je promatrati izvan stvarnog života. Nitko nema beskonačno strpljenja, vremena ni energije, a roditeljstvo se ne odvija u laboratorijskim uvjetima. Ponekad crtić doista jest petnaest minuta potrebnih da se skuha ručak, odgovori na poslovni poziv ili jednostavno sjedne. Problem zato nije jedan doručak uz tablet niti jedna duga vožnja uz crtiće. Mnogo je važnije pitanje kada je ekran prestao biti povremeni sadržaj, a postao stalna infrastruktura djetinjstva, nešto što se podrazumijeva uz jelo, čekanje, dosadu, ljutnju, putovanje, uspavljivanje i trenutke kada roditelj više nema čime odgovoriti na dječji zahtjev za pažnjom.
Upravo je to možda važnije od samog brojanja minuta. Ne samo koliko dijete gleda ekran nego čemu ekran u obitelji služi.
Hrvatska djeca rano su upoznala male ekrane
Jedno od rijetkih nacionalnih istraživanja koje nam daje detaljniju sliku korištenja ekrana među hrvatskom predškolskom djecom provedeno je još 2017. godine. Obuhvatilo je 655 djece od 18 mjeseci do sedam godina iz različitih ruralnih i urbanih sredina u Hrvatskoj, a rezultati su poslije sustavno predstavljeni u znanstvenom radu Mala djeca pred malim ekranima: Hrvatska u odnosu na Europu i svijet.
Već tada ekrani nisu bili rubni dio dječje svakodnevice. Dr. sc. Mia Roje Đapić, klinički psiholog, psihoterapeut, stalni sudski vještak i jedna od autorica istraživanja upozorava da je riječ o podacima prikupljenima prije pandemije te procjenjuje da su današnje brojke vjerojatno veće. Prema rezultatima tadašnjeg istraživanja, djeca od dvije do tri godine provodila su pred malim ekranima nešto više od dva sata dnevno, ona od četiri do pet godina više od dva i pol sata, a djeca predškolske dobi i oko tri i pol sata. Nijedan roditelj uključen u istraživanje nije naveo da njegovo dijete uopće ne koristi male ekrane.
Važno je napomenuti da to nisu današnji podaci i u Hrvatskoj nemamo novije usporedivo nacionalno istraživanje na temelju kojeg bismo mogli tvrditi koliko se situacija u međuvremenu promijenila. Možemo samo reći da su ekrani već prije gotovo deset godina bili duboko ušli u svakodnevicu najmlađe djece.
Posebno je zanimljivo kada taj odnos počinje. Prema riječima Roje Đapić, najveći broj djece u Hrvatskoj s ekranima je tada počinjao između prve i druge godine života. S navršenom jednom godinom male ekrane koristilo je manje od 60 posto djece, a s dvije godine već devetero od desetero.
Razloge ne treba nužno tražiti u tome da roditelji odjednom postaju popustljiviji. Upravo je to razdoblje kada se za mnoge obitelji mijenja cijela svakodnevica: završava roditeljski dopust, roditelji se vraćaju na posao, dijete kreće u vrtić, manje spava tijekom dana, više se kreće i traži sve više angažmana odraslih. Ekran se u takvoj svakodnevici pokazao kao izrazito učinkovit pomoćnik.
Nije isto je li ekran zabava ili način na koji dijete jede, zaspi i prestane plakati
Jedan od problema rasprave o djeci i ekranima jest to što se ona godinama svodila na pitanje dopuštenog broja minuta. No dvije obitelji mogu imati vrlo sličnu satnicu, a potpuno različit odnos prema digitalnim uređajima.
Jedno je kada dijete u dogovoreno vrijeme s roditeljem pogleda odabrani crtić, a drugo kada bez mobitela više ne jede. Jedno je pustiti film na dugom putovanju, a drugo uklanjati ekranom svaki trenutak dosade. Jedno je video-poziv s bakom, a drugo neograničeno prebacivanje s jednog kratkog sadržaja na drugi. Najvažnije pitanje stoga nije samo koliko dugo dijete gleda nego što gleda, na kojem uređaju, s kim, kada i zašto.
„Ako dijete koristi male ekrane, jako je važno koje, kada, kako, s kim i kojim je sadržajima izloženo. Odgovori na ta pitanja čine svu razliku“, objašnjava Roje Đapić. Posebno razlikuje zajednički pogledan, primjeren sadržaj koji je odabrao roditelj od vremena provedenog uz mobitel ili tablet na kojem dijete samo bira i brzo mijenja sadržaje te uređaj potom traži i izvan unaprijed dogovorenog vremena.
Prava promjena događa se kada ekran dobije još jednu funkciju – kada počne regulirati dječje ponašanje i emocije.
Ella Selak Bagarić, klinička psihologinja i zamjenica pravobraniteljice za djecu, kaže da ekran prestaje biti neutralan alat kada ga roditelj sustavno koristi kao glavni način brzog prekidanja djetetova plača, tantruma, nemira ili frustracije.
„Ako se uređaj nudi djetetu prvenstveno da bi ga se utišalo, dijete gubi važne prilike za učenje. Umjesto da prepozna i uz pomoć roditelja obradi vlastitu emociju, dijete uči da se unutarnja neugoda rješava vanjskom distrakcijom“, upozorava Selak Bagarić.
To je važna razlika. Ekran može učiniti upravo ono što je iscrpljenom odraslom čovjeku u tom trenutku potrebno: zaustaviti plač, produžiti sjedenje za stolom, smanjiti nemir ili omogućiti da dijete mirno pričeka. No to ne znači da je riješen razlog zbog kojega je dijete plakalo, bilo ljuto ili nije moglo podnijeti čekanje.
„Ekran pomaže postići da dijete učini ono što mi želimo, prestane plakati, pojede veću količinu hrane, prestane skakati pred spavanje i slično. No ekran ne liječi emociju zbog koje je dijete plakalo, samo gasi manifestaciju emocije. Ako ekrane redovno koristimo u ovim situacijama, činimo si vrlo kratkoročnu dobit, a dugoročno puno problema“, vrlo plastično je to opisala Roje Đapić.
Kada se svaka nelagoda može ugasiti jednim dodirom
Ono što roditelju kratkoročno pomaže može postati obrazac koji se ponavlja. Dijete je ljuto jer treba otići iz parka, pa se tješi uz mobitel. Dosadno mu je u čekaonici, pa dobije mobitel. Ne želi jesti, pa gleda crtić. Ne može se smiriti prije spavanja, pogledat će još jedan video.
Upravo se korištenjem mobilnih uređaja za smirivanje male djece bavila longitudinalna studija objavljena u časopisu JAMA Pediatrics. Istraživači su pratili 422 djece u dobi od tri do pet godina i njihove roditelje tijekom šest mjeseci. Češća uporaba uređaja za smirivanje bila je povezana s emocionalnom reaktivnošću djece, a kod određenih skupina odnos je bio dvosmjeran: emocionalno reaktivnija djeca češće su dobivala uređaj kako bi se smirila, dok je češće smirivanje uređajem bilo povezano s većom kasnijom emocionalnom reaktivnošću. Autori pritom ne tvrde da su dokazali jednostavan uzročno-posljedični odnos, nego upozoravaju da često korištenje uređaja može istisnuti prilike u kojima dijete uči druge načine regulacije emocija.
Selak Bagarić objašnjava zašto je upravo to važno u ranoj dobi. Samoregulacija se, kaže, ne razvija tako da dijete samo od sebe jednoga dana postane sposobno kontrolirati frustraciju.
„Samoregulacija se gradi prvenstveno kroz koregulaciju s prisutnom odraslom osobom. Kada dijete doživi stres, interakcija s roditeljem pomaže njegovom živčanom sustavu da se umiri. Pasivna konzumacija ekrana to ne može zamijeniti jer ne nudi dvosmjernu komunikaciju. Ekrani sami po sebi ne uništavaju samoregulaciju, ali vrijeme provedeno ispred njih često zamjenjuje ono dragocjeno vrijeme u kojem bi dijete kroz socijalnu interakciju, a i samo, vježbalo kontrolu impulsa.“
Drugim riječima, nije problem u tome što crtić može umiriti dijete. On to često radi vrlo učinkovito. Pitanje je što se događa ako postane jedini ili glavni način smirivanja.
Nestaje li iz djetinjstva i obična dosada?
Ekran danas ne uskače samo kada je dijete uzrujano. Uskače i kada se ne događa ništa. Nekada je vožnja automobilom jednostavno bila vožnja. Čekanje kod liječnika bilo je čekanje. Dijete se u restoranu igralo žličicom, crtalo po salveti, postavljalo stoto pitanje roditelju ili se neko vrijeme naprosto dosađivalo. Danas se većina tih praznina može popuniti u nekoliko sekundi, a roditelju koji želi popiti kavu, završiti razgovor ili bez pregovora stići do odredišta to je vrlo privlačna mogućnost.
„Dosada je prirodno stanje koje potiče mozak na kreativnost i samostalno rješavanje problema. Ako se svaki prazan hod ispuni ekranom, dijete se manje oslanja na vlastitu maštu i unutarnju motivaciju. Kada se ekran oduzme, zbog gubitka očekivanog podražaja dijete može reagirati pojačanom frustracijom i nemirom“, upozorava Selak Bagarić ističe da dosada sama po sebi nije problem koji treba što prije ukloniti.
Današnja digitalna kultura, dodaje, općenito smanjuje broj situacija u kojima dijete mora čekati. Više se ne mora čekati vrijeme početka crtića, a čekanje u automobilu, redu ili čekaonici lako se može premostiti sadržajem dostupnim odmah. Time se smanjuju i sasvim obične svakodnevne prilike za vježbanje strpljenja.
To ne znači da je svaka minuta dječje dosade razvojna vježba koju roditelj mora ljubomorno čuvati. No ako se baš svako čekanje automatski spaja s ekranom, vrijedi se zapitati je li uređaj od sadržaja postao sastavni dio gotovo svakog prijelaza iz jedne aktivnosti u drugu.
Roditelj koji daje mobitel nije nužno roditelj kojega nije briga
Tu se priča o ekranima vrlo lako pretvara u priču o „dobrim“ i „lošim“ roditeljima. Dovoljno je pogledati komentare ispod gotovo svake fotografije djeteta s mobitelom: roditelji su lijeni, nezainteresirani, danas se nitko ne želi baviti vlastitom djecom. Ali naše sugovornice upozoravaju da je stvarnost mnogo složenija.
Nacionalno hrvatsko istraživanje pokazalo je, kaže Roje Đapić, i nedovoljnu informiranost i preopterećenost roditelja. Mnogi roditelji nisu bili sigurni jesu li mali ekrani korisni ili štetni, ali su ih istodobno gotovo svi davali djeci. Jedan od razloga bio je vrlo praktičan – trebalo je nešto napraviti dok je dijete budno i traži pažnju.
„Mnogi koriste male ekrane da bi dijete zabavili dok nešto obavljaju. I to je realnost. Od nje ne možemo bježati. Nekad nam treba 15 minuta jer smo preopterećeni i nemamo kapaciteta za nešto drugo s djetetom nego upaliti crtić. Ja osobno u tome ne vidim ništa loše, dok god je ponekad i dok god je 15 minuta“, kaže Roje Đapić.
Upravo taj dio često nedostaje u upozorenjima roditeljima. Savjet „maknite ekran“ pretpostavlja da na njegovo mjesto može doći nešto drugo: slobodan roditelj, baka ili djed, dostupna igraonica, dvorište, siguran park, vrijeme za zajedničku igru ili barem odrasla osoba koja toga dana nije na kraju vlastitih snaga.
Selak Bagarić zato prekomjerno korištenje ekrana u nekim obiteljima naziva i simptomom obiteljske iscrpljenosti.
„Suvremeno roditeljstvo pati od nedostatka šire društvene podrške. Roditelji koji su preopterećeni poslom, suočavaju se s financijskim stresom ili su jednostavno umorni, često koriste ekran kao kompenzacijski mehanizam kako bi obavili kućanske poslove ili osigurali prijeko potreban predah. To je razumljiva reakcija na nedostatak resursa“, kaže.
Posebno upozorava da nije svaka situacija u kojoj se obitelj oslanja na ekran pitanje pojedinačne roditeljske odluke. Ako samohrani roditelj radi u smjenama i nema nikoga tko bi mu pomogao, oslanjanje na ekran nije isto što i odluka roditelja koji ima dostupne alternative, ali ih ne želi koristiti. U prvom slučaju riječ je, kaže, o širem problemu nedostatka podrške obitelji.
Znaju da ekran nije najbolje rješenje, ali više nemaju snage za sukob
Mnogi roditelji pritom vrlo dobro znaju što bi „trebali“. Znaju da ne bi trebalo jesti uz mobitel, da prije spavanja treba ugasiti ekrane i da bi dijete trebalo naučiti prihvatiti granicu. Problem je što postavljanje granice gotovo uvijek zahtijeva više energije nego popuštanje.
Ako trogodišnjaku koji očekuje crtić kažete da ga danas nema, postoji velika mogućnost da time niste oslobodili pola sata vremena, nego ste upravo otvorili pola sata pregovora, ljutnje, plakanja i traženja alternative. Za roditelja koji je cijeli dan radio, pokupio dijete iz vrtića, došao u stan s vrećicama, priprema večeru i još odgovara na poslovne poruke, tih pola sata može biti više nego što u tom trenutku može podnijeti.
„Iz mog prethodnog iskustva kliničkog psihologa mogu posvjedočiti da je takva pojava svakodnevna. Mnogi roditelji proživljavaju osjećaj krivnje jer su svjesni preporuka stručnjaka, ali na kraju radnog dana nemaju kapaciteta za zahtjevniju interakciju s djetetom. Postavljanje i održavanje granica kratkoročno zahtijeva znatnu psihološku energiju i suočavanje s dječjim otporom, za što iscrpljeni roditelji jednostavno u nekim trenucima nemaju snage“, kaže Selak Bagarić i naglašava da roditeljima tada ne treba dodatno posramljivanje, nego podrška i alternativa.
Zanimljivo je da vrlo sličnu perspektivu danas zauzima i Američka pedijatrijska akademija. U novom dokumentu o digitalnom okruženju djece, objavljenom 2026., odnos djece i digitalnih medija ne svodi samo na individualnu odgovornost roditelja i broj minuta pred ekranom. Među čimbenicima povezanima s duljim korištenjem digitalnih medija navode se i nedostatak dostupne skrbi za djecu, dugi radni sati roditelja te manjak prostora i aktivnosti u kojima djeca mogu kvalitetno provoditi vrijeme. Drugim riječima, obitelji donose odluke o ekranima unutar uvjeta u kojima žive, a dio tih uvjeta nije pod njihovom kontrolom.
Nije svaki ekran isti, niti svaki trenutak pred ekranom ima istu vrijednost
Mala djeca uče modeliranjem, oponašaju ono što vide i čuju, pa treba paziti i na primjerenost sadržaja, brzinu izmjene podražaja te količinu zvučnih i svjetlosnih efekata.
Selak Bagarić posebno ističe razliku između pasivnog gledanja i aktivne uporabe ekrana. Videopoziv s bakom, primjerice, uključuje stvarnu osobu i dvosmjernu komunikaciju, dok pasivno gledanje može oduzeti vrijeme razgovoru, igri i interakciji s roditeljem. Ekrani prije spavanja dodatno su problematični jer mogu otežati usnivanje i kvalitetu sna.
I nove preporuke Američke pedijatrijske akademije idu u smjeru promatranja cijelog digitalnog ekosustava, a ne samo „screen timea“. Upozoravaju, među ostalim, na dizajn usmjeren zadržavanju pažnje, poput automatskog pokretanja sljedećeg sadržaja, algoritamskih preporuka i drugih elemenata koji potiču što dulje korištenje.
To je važna promjena perspektive. Dijete i roditelj ne sjede sami nasuprot neutralnom uređaju. S druge strane ekrana često su platforme koje su vrlo pažljivo projektirane da korisnik ne ode.
Kako vratiti ekran na mjesto pomoćnika, a da dom ne postane bojište
Ako se dijete već naviknulo da uz ekran jede, čeka ili zaspi, teško je očekivati da će bez reakcije prihvatiti to da nema više mobitela. Stručnjaci zato uglavnom ne preporučuju dramatične rezove, osim kada situacija to doista zahtijeva, nego jasne i predvidljive granice.
Selak Bagarić kao praktičan početak predlaže određivanje vremena i mjesta na kojima ekrana nema, primjerice za obiteljskim stolom i u razdoblju prije spavanja. Pravilo pritom mora vrijediti i za odrasle.
„Roditelj ne može očekivati da dijete poštuje pravila ako i sam stalno koristi mobitel tijekom obiteljskog vremena. Umjesto oduzimanja, važno je djetetu ponuditi alternativu ekranu, primjerice zajedničko slaganje puzzli. Također, zajedničko gledanje i komentiranje sadržaja značajno ublažava negativne efekte ekrana“, kaže Selak Bagarić.
U praksi to može značiti vrlo male promjene: doručak bez mobitela, pola sata prije spavanja bez crtića, put do vrtića tijekom kojeg se razgovara ili barem dio čekanja koji se ne popunjava videom. Poanta nije djetetu stvoriti analogno djetinjstvo koje više nema veze sa svijetom u kojem živi, nego sačuvati dovoljno situacija u kojima razgovor, igra, dosada, frustracija i čekanje nisu odmah zamijenjeni digitalnom distrakcijom.
„I ja sam čovjek od krvi i mesa“
Možda je upravo osobno iskustvo Mije Roje Đapić najbolji protuotrov za osjećaj krivnje koji prati ovu temu. Ona o ekranima ne govori samo kao psihologinja i istraživačica nego i kao majka.
Dok je imala jedno malo dijete, kaže, ekran je bio rjeđi i predvidljiviji, a sadržaje su uglavnom gledale zajedno. Onda je rodila blizance i našla se sama kod kuće s troje djece mlađe od tri godine. Bilo je dana kada televizor gotovo nisu palili, ali i gripe tijekom koje su ga gledali pola dana jer ona nije mogla ustati. Djecu nije hranila uz crtiće, osim nekoliko dana tijekom rotavirusa kada je jedna kći ozbiljno izgubila na težini. Nije ih u pravilu smirivala ekranom, osim u trenutku kada su sve tri plakale istodobno, a ona je, kako sama kaže, toga dana već „ugasila desetke požara“.
„Osjetila sam se stjeranom u kut jer sam i ja čovjek od krvi i mesa“, kaže Roje Đapić. Njezina je poruka roditeljima zato vrlo daleko od zahtjeva za savršenstvom: paziti na ravnotežu, ne pretvarati ekran u dadilju, birati sadržaj, biti uz dijete kada se može i vlastitim primjerom pokazati da postoje trenuci u kojima mobitel nije potreban.
Najvažniju misao možda je sažela u jednoj rečenici: „Roditeljstvo grade obrasci, a ne pojedine situacije.“
Jedan crtić dok roditelj kuha ručak neće odrediti djetetovo odrastanje. Ni mobitel tijekom šest sati vožnje neće poništiti dane provedene u igri i razgovoru. Ali vrijedi pogledati obrazac: traži li dijete ekran čim mu postane dosadno, kada je ljuto, kada treba jesti ili zaspati? Može li prihvatiti da se crtić ugasi? Postoje li u danu trenuci u kojima obitelj jednostavno jest zajedno, bez uređaja između sebe?
Roje Đapić upravo te situacije smatra važnim pokazateljima. Negodovanje kada se crtić ugasi normalno je, ali stalni tantrumi nakon svake najavljene granice, povezivanje jela ili spavanja isključivo s ekranom ili situacija u kojoj dijete više ništa drugo ne može zadovoljiti znakovi su na koje roditelji trebaju obratiti pozornost.
Ekran nije samo obiteljski problem
Ako želimo razumjeti kako je uređaj postao gotovo stalni član nekih obitelji, nije dovoljno promatrati samo roditelja i dijete. Treba pogledati i svijet oko njih: radno vrijeme, dostupnost vrtića i drugih oblika skrbi, mogućnosti provođenja slobodnog vremena, financijski stres, podršku šire obitelji, sigurne prostore za dječju igru i činjenicu da su digitalni sadržaji najdostupnija zabava koju roditelj može uključiti u sekundi.
Ured pravobranitelja za djecu upravo zato smatra da se odgovornost ne smije prebaciti samo na roditelje.
„Nije poanta zabraniti djeci pristup modernoj tehnologiji, već ih naučiti kako da digitalne usluge koriste zdravo, uravnoteženo i sigurno. Odgovornost sustava je ključna, a teret se prečesto stavlja isključivo na roditelje“, kaže Selak Bagarić. Kao dio te odgovornosti navodi regulaciju tehnoloških kompanija i dizajna koji je usmjeren zadržavanju dječje pažnje, ali i dostupniju podršku zaposlenim roditeljima te sportske, umjetničke i druge aktivnosti u zajednici koje djeci stvaraju stvarnu alternativu ekranu.
To možda i jest najvažniji odgovor na pitanje kako je ekran postao infrastruktura djetinjstva. Nije se to dogodilo zato što je cijela jedna generacija roditelja jednog jutra odlučila manje razgovarati sa svojom djecom. Dogodilo se zato što je tehnologija postala nevjerojatno dostupna i učinkovita u privlačenju pažnje, dok su istodobno roditelji često umorni, zaposleni, bez dovoljno pomoći i pod pritiskom da sve stignu.
Zato cilj ne može biti odgojiti dijete koje živi bez tehnologije. Takav svijet više ne postoji. Cilj je da ekran ostane jedan od sadržaja u dječjem životu, a ne odgovor na svaku dosadu, svaku emociju i svaku situaciju u kojoj odraslima ponestane vremena. I da se, kada postane previše važan, ne pitamo samo što roditelj radi pogrešno, nego i što toj obitelji nedostaje da bi mogla drugačije.
Izradu i objavljivanje serijala tekstova pod naslovom „Djetinjstvo na čekanju: odrastaju li nam djeca pred ekranima umjesto među ljudima?“, autorice Ane Leko Vučković, financijski je podržala Agencija za medije kroz projekt Poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.