Prije redovitog upisa u prvi razred osnovne škole stručno povjerenstvo škole utvrđuje psihofizičko stanje djeteta. I nakon prvog naslikavanja i ponosa sretnih roditelja, stižu beskrajni problemi s kojima se najčešće nije baš lako nositi. Dijete nema mira, ne želi pisati zadaću, ili ako piše tu zadaće traje to cijelu vječnost. Obično „pokvari“ dan, ako ne i vikend ostatku ukućana.
Kako tomu doskočiti zna magistra edukacije Angela Bralić, vlasnica obrta za edukaciju i savjetovanje Clio’s dreams koja se bavi problemima s učenjem i općenito školom.
Koji su najčešći problemi s kojima se susrećete?
Najčešći problemi s kojima mi se roditelji javljaju su problemi s koncentracijom, motivacijom i strategijama učenja (iako ih oni ponekad kao takve ne prepoznaju). Zbog toga sam odlučila pokrenuti online program za sve one koji žele biti podrška djeci u razvijanju i rastu kroz taj proces, a koji će biti posvećen upravo ovim temama s ciljem da se roditelji i učitelji koji tu podršku pružaju osjećaju sigurnije i snažnije u suočavanju s izazovima.
Djecu uglavnom nitko ne priprema na ono najvažnije za njihovo školovanje, ne samo za osnovnu i srednju školu, nego i za učenje za cijeli život, stoga im nedostaje tih vještina – znati kako započeti sa zadatkom, kako ne odustati, kako reagirati na neuspjeh, kako učiti. Roditelji (a sve češće i učiteljice i učitelji) nalaze se onda u situaciji da silno žele riješiti te probleme, pa ih ponekad rješavaju umjesto djece ili djecu zbog problema kažnjavaju, a to samo dugoročno produbljuje problem, čak i kada imaju najbolje namjere. Zbog toga mislim da je važno govoriti o tim temama kako bi osvijestili da ih većina u nekom trenutku ima i da postoje načini kako im drugačije pristupiti.
Među druge najčešće probleme o kojima roditelji govore je i loš odnos s pojedinim učiteljem/učiteljicom ili školom. Zbog toga će jedan dio programa biti posvećen tome kako graditi kvalitetan odnos između roditelja i učitelja kako bi dijete od toga zaista imalo koristi. Svi mi imamo isti zadatak – biti podrška djeci dok oni prevladavaju svoje izazove. Kao netko tko uvijek pokušava vidjeti više perspektiva, vjerujem da bi, kada bi se te perspektive sastale i vodile pravi dijalog, umjesto da se međusobno optužuju, dobili puno bolja rješenja za djecu.
Kada roditelji najranije shvate da se radi o ozbiljnom problemu? Odnosno, shvate li uopće ozbiljno problematiku ili samo misle da nemaju živaca?
Ne znam bih li upotrijebila tu riječ jer, iako mislim da se problemi trebaju shvaćati ozbiljno, kada im pristupimo kao izazovima, imamo puno manji pritisak u tome da odmah riješimo neki problem, što je nerealno za očekivati. Moj pristup obuhvaća i naš emocionalni odnos prema nekom problemu i uči nas kako on može utjecati na to kako ćemo tumačiti taj problem, pa time i na rješavanje problema. Emocije su u odnosu prema školi i učenju često zapostavljene, a imaju veliku ulogu.
Nije dijete u nekoliko dana steklo percepciju o školi i učenju koja mu je teška, niti se vještine i odnosi mijenjaju iz jednog ili dva razgovora. Kao u svemu, potrebno je ustrajati da se rezultati vide nakon što se utvrde uzroci, a isto tako ne gledati na to kao na nešto tragično. Ponavljam, većina djece u nekom trenutku ima teškoće s nekim predmetom, problemi s koncentracijom su u modernom društvu sve češći, kao i s motivacijom. Učiti kako učiti neka djeca sama jednostavno shvate, ali drugoj djeci treba podrška. Stoga to nije nešto što treba shvatiti kao da nešto nije u redu, nego kao dio procesa školovanja.
Roditelji se obično zabrinu kada se skupi neka količina „loših” ocjena koja ih brine, dijete konstantno odbija pisanje zadaće, njihova očekivanja su iznad onoga što dijete ostvaruje, dođe do neke promjene u ponašanju ili su u nekom periodu u kojemu im je potrebno više podrške.
Ozbiljan je problem kada doista imamo neki poremećaj učenja ili ponašanja, ali ni to nije nešto u čemu se djetetu ne može pomoći, samo će mu tu onda možda biti potrebno još dodatne stručne podrške u smislu logopeda ili psihologa.
Je li ikada kasno potražiti pomoć u učenju?
Apsolutno ne. Sve vještine korisne su nam kroz cijeli život, a možemo ih razvijati i u svakodnevnom životu i jednostavnom promjenom pristupa školi i učenju. Naravno da ako neku naviku duže imamo, teže ju je promijeniti, ali svejedno nije nemoguće
Vaš savjet mamama prvašića i mamama onih nešto većih prvašica, srednjoškolaca koji upravo biraju koju školu odabrati?
Znam da su mame prvašića pod najvećim stresom i da su zabrinute kako će ta velika promjena djelovati na dijete, što je posve prirodno. Savjetovala bih im da budu nježne prema sebi i prema djetetu kada se suočavaju sa stresom, da se ne opterećuju time što „govori selo” ako su okružene možda tradicionalnijim pristupima od strane okoline ili učitelja, te da ne stavljaju od početka prevelike pritiske na rezultate, nego da uživaju u procesu. Učenje je prirodno zabavno i djeca od početka zapravo vole učenje i otkrivanje, zbog toga samo trebamo paziti da ne gušimo taj dobar osjećaj u interakciji s njima.
Mame ovih starijih prvašića su pod malo drugačijom vrstom pritiska, ali što se tiče nošenja sa stresom, savjeti su isti, jedino bih naglasila ovdje da prilikom odabira treba uzeti u obzir stajalište djeteta i o njemu ozbiljno razgovarati. Kroz pravi, uvažavajući dijalog dijete razvija i niz vještina koje su mu potrebne i neće se osjećati da je njegovo mišljenje nevažno, čak i ako mu ponekad ne možete ostvariti želju.
Pronađite više na:
- https://www.cliosdreams.hr/
- Facebook Clio’s dreams
- Instagram cliosdreams
