Prije par dana dogodilo mi se nešto sasvim obično. Barem bi trebalo biti obično. Svakodnevno. Normalno.
Ušla sam u mali kvartovski dućan, jedan od onih u kojima se dvoje ljudi jedva može mimoići. Ispred mene bila je starija gospođa s hodalicom. Sitna, spora, oprezna u svakom koraku. Ali prilično jasna i glasna. Čak i bez ustručavanja, jer je očito bila svjesna da joj treba pomoć. Pokušavala se provući između polica, a ja sam se pokušavala maknuti kako bih joj napravila mjesta.
Jasno je rekla da treba ciglicu kave i bombonijeru. Ništa posebno. Dvije stvari koje je namjeravala staviti u neku poklon-vrećicu.
Pomogla sam joj pronaći što treba, uzeti proizvode i na kraju otvoriti vrata kako bi mogla izaći.
Nisam napravila ništa veliko. Nisam donirala bubreg niti izvela nekakav herojski pothvat. Nisam donirala ni pola svoje zarađene dobiti. Potrošila sam dvije minute više u dućanu.
A onda me gospođa pogledala i upitala:
„Imate li vi nekoga doma tko je nepokretan? Možda mamu?”
Priznajem, pitanje me pogodilo. Mamu nemam već dvadeset godina. I premda imam nepokretnu osobu u obitelji, nisam joj pomogla zbog toga. Nisam joj pomogla ni zato što znam kako izgleda kada se netko teško kreće. Pomogla sam joj zato što mi se činilo potpuno normalnim pomoći čovjeku kojem je pomoć očito potrebna.
Ali to pitanje nije mi izlazilo iz glave.
Moramo li osobno doživjeti nečiju nevolju da bismo je razumjeli?
Zašto je ta žena pretpostavila da moram imati nekoga nepokretnog kod kuće kako bih razumjela da joj treba pomoć? Zar je obična ljudska pažnja postala toliko rijetka da za nju mora postojati nekakvo osobno objašnjenje?
Dok sam joj pomagala, drugi su ljudi prolazili. Nitko nije zastao, nitko nije ponudio pomoć. Ne tvrdim da su svi bili bezobzirni. Možda nisu primijetili, možda su žurili, možda su mislili da će pomoći netko drugi. Možda se jednostavno nisu snašli. Gledaju svoja posla, ne bleje okolo poput mene.
I upravo je u tome problem. Uvijek mislimo da će netko drugi.
Netko drugi će pomoći. Netko drugi će reagirati. Netko drugi će pokazati razumijevanje. A mi ćemo nastaviti svojim putem jer imamo važnijeg posla. Ili barem mislimo da imamo.
Empatija nije velika riječ, nego mala svakodnevna gesta
Neprestano govorimo o empatiji, solidarnosti, mentalnom zdravlju, razumijevanju, društvenoj odgovornosti i osobnom rastu. Organiziramo kampanje, dijelimo dirljive objave i ostavljamo srca ispod priča o ljudskoj dobroti ili nevolji.
A onda u stvarnom životu ne vidimo staricu koja se muči otvoriti vrata. Ne vidimo čovjeka kojem treba ustupiti mjesto. Ne vidimo susjeda koji jedva nosi vrećice. Ne vidimo osobu koja stoji ispred nas i očito treba barem dvije minute našeg vremena.
Ili je vidimo, ali odlučimo da to nije naš problem.
Ponekad mi se čini da smo postali stručnjaci za suosjećanje na društvenim mrežama, a potpuni početnici u stvarnom životu. Lakše nam je podijeliti objavu o dobroti nego učiniti nešto dobro. Lakše je napisati da trebamo biti bolji ljudi nego se na trenutak zaustaviti i doista biti bolji.
Ne mislim da svi moramo biti dobri Samaritanci svaki dan. Svatko ima svoje brige, probleme i trenutke kada jedva uspijeva pomoći samome sebi. Ali zar smo došli do toga da je nekoliko minuta pomoći nepoznatoj osobi nešto što zaslužuje posebno objašnjenje?
Jednoga dana možda ćemo mi biti ta osoba s hodalicom
Najviše me zapravo muči koliko lako zaboravljamo da se kolo sreće okreće. Danas smo zdravi, pokretni, samostalni i uvjereni da sve možemo sami. Sutra možda nećemo biti. Jednoga dana i nama će trebati netko tko će dohvatiti kavu s police, pridržati vrata ili jednostavno imati dovoljno strpljenja da nas ne požuruje. Ili nas možda samo saslušati dvije minute.
I znate što? Ne želim živjeti u društvu u kojem će me obična pristojnost toliko iznenaditi da ću se pitati što se krije iza nje. Ne želim da pomaganje postane iznimka, a ravnodušnost pravilo.
Ako nam za malo suosjećanja treba osobno iskustvo bolesti, nemoći ili tuđe nesreće, onda imamo puno veći problem od uskih prolaza u kvartovskim trgovinama.
I ne, ne treba mi netko nepokretan kod kuće da bih znala otvoriti vrata drugom čovjeku. Trebalo bi biti dovoljno to što sam čovjek.
Gdje smo se izgubili? Gdje?