Često se sjetim riječi, sad već moje bivše prijateljice, kako je za jednu ženu najvažnije pronaći oca svome djetetu. Mislim da sam već pisala o tome, ali nekako nije zgorega ponoviti tu tvrdnju. I to je jedna od rijetkih stvari oko kojih ću se s njom uvijek složiti. Muškarac kao podrška ženi, kao onaj četvrti kut kuće, nesalomiv, postojan, strog i pravedan. Tako ga ja zamišljam, odnosno, tako sam ga zamišljala.
Nažalost, ja oca svojoj djeci nisam pronašla. Pronašla sam ljubavi i ljubavnike, ali nikad onoga kojemu bih možda rekla – evo, tu je moj život, tu su naši životi, budi uz mene, budi uz nas, drži me za ruku kada je to potrebno. Držat ću i ja tebe. Ako je i bilo naznaka, očito ja nisam bila ta s kojom bi oni nešto više. Ili smo se možda našli u krivo vrijeme i na krivome mjestu.
Dugo sam mislila da sam nešto propustila. Da život neće imati smisla ili nešto tako dramatično. Danas više nisam tako sigurna.
Ponovno čitamo o ubijenoj ženi, majci. O ženi koja je zvala policiju. Koja je tražila pomoć. Čitamo i o dječaku koji je napao drugog dječaka. Dva potpuno različita događaja koja ne bih trebala trpati u isti koš niti iz njih izvlačiti jednostavne, proste zaključke. No oba su me natjerala da promišljam o istoj stvari: što se to, dovraga, događa?
Ne možemo baš svaki put reći da je zakazao sustav
Kad se dogodi tragedija, brzo pronađemo adresu na koju ćemo poslati još jednu fakturu. Sustav. Škola. Policija. Socijalna služba. Premijer. Gradonačelnik. Ministar. Država. Internet. Društvene mreže… Sve su to važni dijelovi priče i svaki od njih može zakazati, ali postoji nešto o čemu nevoljko govorimo.
Obitelj.
Ne zato da bismo majku proglasili odgovornom za ono što učini njezino dijete ili ženu odgovornom za nasilje muškarca s kojim živi. Za nasilje je odgovoran onaj tko ga počini i tu ne bi smjelo biti nikakve dvojbe. Ali između potpune krivnje i potpune neodgovornosti postoji ogroman, prazan prostor u kojem živimo.
Roditelji odgajaju. Partneri vide jedni druge. Zadiru jedno drugome u najintimnije misli. Obitelj bi trebala biti prvo mjesto na kojem primjećujemo da nešto nije u redu. Trebala bi biti mjesto granica, odgovornosti, sigurnosti i, da, neugodnih razgovora. I koliko god mislili da su djeca mala i da ne vide, vrlo dobro znamo da osjete kad nešto ne štima.
Podbacili smo kao očevi i majke, ali i kao muževi, žene, partneri
Vjerujem da je teško biti roditelj. Roditelji rade, jure, pokušavaju preživjeti mjesec, balansiraju posao, školu, treninge, račune i vlastiti umor. Često se pitam kako je mojim prijateljicama koje su u braku, a posebno onima koje su rastavljene.
No ne mogu se oteti dojmu da smo od roditeljstva napravili logistiku. Je li dijete jelo? Je li napisalo zadaću, otišlo na trening? Ima li tenisice, nosi li mobitel? Treba li instrukcije? Sve smo obavili.
Ali znamo li kakvo nam je dijete? Što ga muči? Što gleda na mobitelu? Kakvu igricu igra i s kim se zapravo druži?
Znamo li kako reagira kada izgubi utakmicu? Kako podnosi odbijanje prve simpatije? Što radi kada ga netko naljuti? Kako razgovara s djevojčicama ili dječacima, nastavnicima? Kako razgovara s vama?
Jednako vrijedi i za odrasle. Koliko puta vidimo da nešto nije dobro, ali šutimo jer „ne bih se štel mešat“? Je li nam se ikada učinilo da žena godinama živi uz muškarca kojeg se boji, a okolina svejedno govori da je on „težak karakter“? Koliko puta muškarac ne zna razgovarati o bijesu, frustraciji, ljubomori ili porazu jer smo ga od djetinjstva učili da sve osim snage izgleda kao slabost? Koliko puta nam se učini da žena glumi princezu?
Onda se dogodi nešto strašno i svi se pitamo odakle je došlo. Dragi ljudi, nije to nešto od jučer.
Djeci smo dali sve, osim onoga što im možda najviše treba
Svi vi želite svojoj djeci dati više nego što smo mi imali pa smo počeli uklanjati gotovo svaku neugodnost. Radim i ja to kao teta i kuma.
Ne smiju biti tužna. Mislimo da su turbo pametna i da ne smiju dobiti lošu ocjenu. Ne smiju izgubiti utakmicu. Nastavnik ih ne smije krivo pogledati. Drugo dijete ih ne smije odbiti. Ako se dogodi problem, rješavate stvar.
Ali znate i da u životu većinu toga morate riješiti sami. Nema čarobnog štapića ni prijatelja koji će izbrisati sve nedaće.
Jedna od najvažnijih životnih lekcija upravo je ta da ne možemo dobiti baš sve što poželimo. Netko će nas odbiti, utakmicu ćemo izgubiti, netko će nas povrijediti. Bit ćemo i sretni i ljuti i tužni i bijesni, no taj nam bijes ne daje pravo povrijediti drugoga.
I zato – granica nije nedostatak ljubavi. Granica je dio ljubavi.
Možda sam ja zapravo imala sreće
I tako se opet vratim onoj rečenici s početka priče. Žena bi trebala dobro izabrati oca svoje djece.
Samo što bih danas dodala još nekoliko rečenica. Muškarac bi trebao pažljivo birati majku svojoj djeci. Oboje bi prije djece trebali dobro pogledati sebe. Trebali bi znati jesu li sposobni odgajati čovjeka, a ne samo „napraviti“ dijete. Trebali bi znati biti partneri, ali i znati otići kada partnerstva više nema.
Jer brak sam po sebi nije uspjeh. Imati dijete nije potvrda da smo odrasli. Ostati zajedno nije uvijek najbolje rješenje. A fotografija nasmiješene obitelji za stolom ne govori baš ništa o tome što se događa kada se ugase svjetla i zatvore vrata.