Ponekad se pitam čemu točno služi godišnji odmor. Kažu da je nekada služio za odmor. Ne znam. Ja se na njemu nikada nisam odmorila. Čini mi se da danas najviše služi za organizaciju, logistiku, financijski slom i barem jednu ozbiljnu svađu s osobom koju smo sami odabrali za suputnika.
Svi, pa i ja, mjesecima unaprijed govorimo da samo trebamo izdržati do godišnjeg. Kao da nas na Jadranu ili u inozemstvu čeka tim stručnjaka koji će nam u sedam dana izliječiti kralježnicu, vezu ili brak, burnout i kronični nedostatak sna.
Ne čeka.
Čeka nas kolona kod Lučkog i apartman koji na fotografijama izgleda poput vile, a uživo ima kupaonicu u kojoj istodobno možete sjediti na školjci, tuširati se i prati zube.
Ali ima pogled na more.
Kamo ćemo, s kim ćemo i tko će to platiti?
Prvo treba odlučiti kamo ćemo. Na more, u planine ili na neko egzotično putovanje koje ćemo otplaćivati do sljedećeg ljeta? Zatim s kim ćemo. S partnerom, djecom, prijateljima ili ljudima za koje ćemo već drugog dana shvatiti da ih baš i ne podnosimo?
Nije isto popiti kavu s nekim i dijeliti smještaj sedam dana. Na kavi ne saznate da osoba ustaje u šest, hrče, glasno žvače i smatra da je „spontano“ krenuti na izlet udaljen 140 kilometara.
A tu je i novac. O njemu ne treba puno govoriti. Sve to na kraju netko mora platiti.
Odmor se mora maksimalno iskoristiti
Kada smo već potrošili pola godišnje ušteđevine, godišnji se mora iskoristiti. Nema ležanja!
Moderni kapitalizam toliko nas je uvjetovao da vlastitu vrijednost mjerimo učinkom pa više ne znamo samo biti. Disati. Živjeti. Postojati. Čak i kada se odmaramo, moramo nešto postići.
Treba posjetiti skrivene plaže koje više nisu skrivene jer je do njih stiglo 12 tisuća ljudi s Instagrama. Treba obići stari grad, otići na izlet brodom, pronaći najbolji restoran i fotografirati zalazak sunca. Ne zato što nas zanima zalazak, nego zato što ljudi moraju znati da se odmaramo.
Veni, vidi, vici. Uz obavezan story.
U međuvremenu provjeravamo poslovne mailove „samo na brzinu“, odgovaramo na poruke i živciramo se jer drugi ne poštuju naš godišnji. Iako smo im se sami javili u roku od 43 sekunde.
S godišnjeg ravno na oporavak
Posljednja dva dana odmora više se ne odmaramo jer razmišljamo o povratku. Čekaju nas gužva, raspakiravanje, osam perilica rublja i hladnjak u kojem su ostala dva jajeta i luk upitne prošlosti.
Na posao se vraćamo iscrpljeni, možda preplanuli i financijski osakaćeni. Kolege nas pitaju jesmo li napunili baterije.
Jesmo. Totalno!
Možda je pravi godišnji upravo onaj na kojem se ništa posebno nije dogodilo. Nisi ništa obišao, nisi baš puno toga vidio i nemaš 300 fotografija kojima ćeš maltretirati ljude.
Najveći je odmor onaj koji nema raspored, nema potencijal za Instagram i ne zahtijeva nikakvo promišljeno pakiranje.
Dosadan, neproduktivan i potpuno neatraktivan.
Dakle, savršen.