Rekordna posjećenost obilježila je veliko zatvaranje Vinkovačkih jeseni. Gotovo 30.000 ljudi iz svih krajeva stiglo je u Vinkovce na koncert „vinkovačkog zeta“ Tonyja Cetinskog, a više od dva sata grad je živio kao jedno, uz pjesmu, emocije i zajedništvo. Poseban trenutak večeri bio je izlazak Shortyja na pozornicu i njihova zajednička izvedba pjesme „Dođi u Vinkovce“.
Poseban doček Tony je imao i prije nego što je zakoračio na pozornicu. Motoristi Gladijatori dočekali su ga na svojim motorima neposredno prije početka koncerta, priredivši mu pravi vinkovački doček i dodatno podignuvši atmosferu uoči večeri koja će se dugo pamtiti.
Od prvog pozdrava „Dobra večer, Vinkulja!“ bilo je jasno da ovo neće biti obična koncertna večer. Vinkovci su od prve pjesme disali zajedno s Tonyjem, a gotovo 30.000 ljudi neumorno je pjevalo hit za hitom više od dva sata. Tony se tijekom večeri nekoliko puta našalio na vlastiti račun nazivajući se „dedom Tonyjem“, no energija na pozornici govorila je upravo suprotno. Silazio je među publiku, pozdravljao ljude iz neposredne blizine i veliki koncert pretvarao u susret u kojem gotovo da nije postojala granica između izvođača i publike.
Poseban trenutak dogodio se kada je priliku da zapjeva dobio Antonijo Zirdum. Tony mu je prepustio mikrofon i omogućio da upravo pred vinkovačkom publikom pokaže što zna.
Vinkovci za Tonyja nisu samo još jedan grad
Posebnu emociju cijeloj večeri davala je činjenica da Tony s Vinkovcima ima i vrlo osobnu vezu. S pozornice je više puta pozdravio svoju suprugu Dubravku, Vinkovčanku, poručivši kako je upravo uz nju u njegovu životu sve napokon sjelo na svoje mjesto. Zato nadimak „vinkovački zet“, koji ga je pratio tijekom večeri, nije bio samo simpatična dosjetka.
Onda je na pozornicu stigao gost kojeg su Vinkovci posebno čekali, Shorty. Tony ga je najavio kao čovjeka „koji ne brine što selo kaže“, a već s prvim taktovima pjesme „Dođi u Vinkovce“ dogodio se jedan od onih trenutaka koji se ne mogu režirati, pjevao je cijeli grad. Emocije su na kraju svladale i Shortyja, kojem su zasuzile oči prije nego što je zagrlio Tonyja i zahvalio mu na pozivu.
Shorty je za Tonyja pripremio još nešto, pravu malu vinkovačku „inicijaciju“. Pravila su bila jednostavna: mora znati tekst pjesme „Dođi u Vinkovce“, mora znati nazdraviti i, naravno, mora znati koji je najdraži vinkovački nogometni klub.
Odgovor je stigao bez razmišljanja: „Cibalia.“ Tony je pjesmu otpjevao od prve do posljednje riječi, nazdravio rakijom, a Shorty i publika donijeli su jednoglasnu odluku, vinkovački zet položio je ispit i postao punopravni Vinkovčanin. Shorty mu je potom poklonio dres Cibalije, na što je Tony uzvratio šalom kako teško da ne bi znao ime kluba kada svoju Dubravku zove – „Duda Ultras“.
Nakon više od dva sata Tony se vratio na bis i otpjevao još tri pjesme. No nakon posljednjeg tona nije ostao samo dojam velikog koncerta i rekordne posjećenosti. Ostao je osjećaj večeri u kojoj je gotovo 30.000 ljudi iz različitih krajeva na nekoliko sati postalo jedan glas. Pjevalo se, smijalo, grlilo i slavilo. Bio je to podsjetnik na snagu glazbe koja može spojiti ljude koji se možda nikada prije nisu sreli i učiniti da se barem na jednu večer osjećaju kao dio iste priče.
Tony se od Vinkovaca oprostio riječima: „Hvala, ljudi. Da vam Bog da sve što možete zamisliti, a i ono što ne možete zamisliti, jer samo On to može. Ljubav, puno zdravlja i svega najljepšega želi vam vaš vinkovački zet.“
U vremenu u kojem se često govori o onome što ljude razdvaja, Vinkovci su te večeri pokazali nešto sasvim drugo. Pokazali su koliko glazba može povezati ljude, koliko jedan grad može postati jedno veliko srce i koliko su nam potrebni trenuci u kojima ćemo zaboraviti na razlike i jednostavno biti zajedno. Te večeri, na zatvaranju Vinkovačkih jeseni, Vinkovci nisu gorjeli samo od pjesme, gorjeli su od zajedništva i ljubavi.
Foto: Saul Tikvić