No bez cigarete ne mogu. Ovisnik sam o nikotinu. Što je i logično s obzirom na to da ih kupujem od osmog osnovne. A i volim sve što je povezano s pušenjem: udisanje i ispuhivanje dima, pravljenje kolutića, pažljivo otresanje pepela. Crvenu boju svoga Marlbora na stolu. Zvuk Zippova upaljača kao uvertiru. Sve. I da prestanem pušiti, ne bih znao kamo bih s rukama. Ni što bi se dogodilo sa svim onim divnim stvarima koje ne mogu zamisliti bez cigarete – kavom, svakim obrokom, seksom… Cigareta mi tu dođe kao točka na i.
K tome, ne obožavam samo male, derem ja i po velikima. Cigarama, je li. Zato i naslovih kolumnu po hitu Pink Floyda. No u Zagrebu postoji malo mjesta gdje se može kupiti kvalitetna cigara. I nažalost, nijedno nije blizu moga kvarta. Stoga mogu samo sanjati o Partagasu, koji na obalama sunčane Kube motaju preplanule mulatkinje na svojim sočnim, čvrstim bedrima. Ili o Monte Cristu, Davidoffovu Dom Perignonu ili Upmannovu Sir Winstonu. Ne, kod mene na kiosku čovjek može biti sretan ne potrefi li kakav jadan isprdak namirisan vanilijom ili nekim sličnim sranjem koji nadobudno nazivaju cigarom. Eh, koliko je to daleko od toga! Kad god mi grlo bude suho od pića pa traži pravi, opori duhanski smotak, aromatičan sâm po sebi, a ne po parfemima, zaletim se po dvije-tri cigare. Društvo mi tada najčešće pravi Vasco da Gama, jedini nadomjestak koji uspijem naći. Nije kubanski nego brazilski ili dominikanski, ne sjećam se više etikete, ali nije ni bitno. Tu i tamo jednostavno moram zapaliti cigaru i uživati ispuhujući dimove napola kroz usta, napola kroz nos. Gušt je to, vrlo osobit – i nerazumljiv svakome tko je ne zna pušiti. A ja znam, naučio me to gospodin krivudava životnog puta, koji osim cigara obožava i lule. Do toga još nisam stigao, ali tko zna…
I ako ćemo pravo, uza sve to najbolje bi išao neki stari, fini francuski konjak, umjesto piva iz limenke koje uglavnom pijem. Ali jebiga, ne možete imati ovce i novce, pogotovo ako se ne zovete Coelho. Ne možete ni sjediti na dva stolca. Ali ako ste dovoljno pametni, dodat ćete im još jedan, pa možete mirno leći. I plandovati, ovako poput mene.
Na posljetku, od nečega moramo i umrijeti, zar ne?