Neke žene biraju lakše teme. Iris Knežević odabrala je one koje društvo najčešće gura na marginu.
Kao istraživačica koja se bavi suočavanjem s prošlošću, nasljeđem konflikata i suvremenim izazovima poput jačanja nacionalizma i govora mržnje, Iris godinama otvara pitanja o kojima se često šuti i upravo zato su važna. Njezin najnoviji rad, priručnik Nevidljiva djeca: Pravni status djece rođene iz čina ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, još jednom stavlja fokus na one koji su desetljećima ostali izvan sustava, zakona i javnog razgovora.
U vremenu kada se čini da društvo sve lakše zaboravlja, Iris nas podsjeća da šutnja nikada nije neutralna. Za rubriku She Rules razgovarali smo o hrabrosti, empatiji, odgovornosti i tome što znači ostati dosljedan sebi kada biraš govoriti o najtežim temama.
Priručnik „Nevidljiva djeca: Pravni status djece rođene iz čina ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj“ bit će predstavljen i zagrebačkoj publici u utorak, 21. srpnja, u 18 sati, u Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj (Ilica 44).
Vaš rad bavi se teškim, često prešućenim temama poput ratnih trauma, nasljeđa konflikata i ljudskih prava. Jesu li teme odabrale vas ili vi njih?
Mislim da tu nema jednostavnog odgovora. Kada sam prije nekoliko godina došla studirati u Sarajevo, upoznala sam ljude koji nisu pristajali na šutnju. Mlade aktiviste i aktivistkinje koji svakodnevno, često bez podrške sustava, rade na zaštiti ljudskih prava, izgradnji mira i borbi protiv diskriminacije. Uz studij ljudskih prava bilo je prirodno da i sama postanem dio te borbe.
Vjerujem da ljudska prava nisu apstraktan pojam niti nešto što se tiče samo pojedinca. Ona se tiču svih nas. Pitanje je samo jesmo li spremni stati uz one čija se prava krše i preuzeti odgovornost za društvo u kojem živimo.
Šutnja pred nepravdom nije neutralnost, ona uvijek ide u korist onih koji imaju moć.
U vremenu kada se čini da se društva sve više polariziraju, koliko je važno suočavanje s prošlošću da bismo mogli graditi zdraviju budućnost?
Bez suočavanja s prošlošću nema trajnog mira ni pravednog društva. Kultura sjećanja podsjeća nas da svaka žrtva ima jednako dostojanstvo, bez obzira na njezinu nacionalnost, vjeru ili bilo koji drugi identitet. Zato je važno govoriti o svim ratnim zločinima, temeljiti javni prostor na činjenicama i jasno imenovati odgovornost. Ako ne govorimo istinu o prošlosti, ostavljamo prostor revizionizmu, negiranju zločina i novim podjelama.
Danas, kada ponovno svjedočimo rastu nacionalizma, govora mržnje i diskriminacije, suočavanje s prošlošću nije pitanje prošlosti nego pitanje budućnosti. Samo društvo koje je spremno učiti iz vlastitih pogrešaka može graditi mir, povjerenje i jednakost.
Šutnja pred nepravdom nije neutralnost, ona uvijek ide u korist onih koji imaju moć.
U priručniku „Nevidljiva djeca“ otvarate temu o kojoj se desetljećima šutjelo. Zašto je šutnja jednako opasna kao i sama nepravda?
Zato što je šutnja oblik pristanka. Kada o nepravdi ne govorimo, ostavljamo prostor da ona traje, produbljuje se i postane društveno prihvatljiva. Šutnja ne štiti žrtve, ona štiti sustave koji ih godinama nisu prepoznavali i institucije koje nisu bile spremne preuzeti odgovornost. Važno mi je naglasiti da ovaj priručnik nije rezultat rada jedne osobe. Nastao je zahvaljujući zajedničkom radu pravnih stručnjaka i stručnjakinja, psihologinja, novinarki, mirovnih aktivistkinja i brojnih drugih ljudi koji godinama ustrajno rade kako bi ova tema napokon dobila mjesto u javnom prostoru. Upravo je to snaga zajedničkog stvaranja pristika, promjene se događaju kada ljudi udruže znanje, iskustvo i odlučnost i zajedno zagovaraju prava onih čiji se glas predugo nije čuo.
Naziv Nevidljiva djeca simboličan je jer ti ljudi danas više nisu djeca, imaju više od trideset godina. Ali njihova pravna, institucionalna i društvena nevidljivost i dalje traje. Nitko ne smije cijeli život snositi posljedice okolnosti vlastitog rođenja niti biti izostavljen iz sustava zbog nečega na što nije mogao utjecati. To nije samo pravno pitanje, nego pitanje ljudskog dostojanstva. Bosna i Hercegovina pokazala je da se upornim zagovaranjem organizacija civilnog društva, istraživača i stručnjaka mogu mijenjati zakoni i ispravljati dugogodišnje nepravde.
Djeca rođena iz čina ratnog seksualnog nasilja danas su (u Federaciji BiH i Brčko Distriktu) prepoznata kao posebna kategorija civilnih žrtava rata. To pokazuje da promjene jesu moguće kada postoji politička volja i kada civilno društvo ne odustaje od zagovaranja. Vrijeme je da i Hrvatska preuzme tu odgovornost i otvori ozbiljan institucionalni dijalog o pravima svih (civilnih žrtava rata).
Vjerujem da se često se susrećete s teškim ljudskim pričama i sustavnim nepravdama. Kako biti empatičan, a istovremeno ostati profesionalno snažan?
Mislim da za to ne postoji recept. Ono što znam jest da ne smijemo dopustiti da brojke i statistike zamijene ljudske priče. Iza svake statistike stoji nečiji život, nečija obitelj i iskustvo koje ne možemo svesti na podatak u istraživanju. Empatija nije prepreka profesionalnosti, nego njezin temelj. Kao istraživači i aktivisti imamo odgovornost slušati ljude koji su preživjeli nasilje i koristiti svoj glas kako bismo ukazivali na nepravdu.
Ako izgubimo empatiju, riskiramo izgubiti i smisao onoga što radimo.
Posebno danas, kada svjedočimo sve češćem govoru mržnje, relativizaciji zločina i produbljivanju društvenih podjela, važno je reagirati na vrijeme. Nepravda, a posebno ratovi ne počinju oružjem. Počinju govorom mržnje, diskriminacijom, dehumanizacijom i podjelama na “nas” i “njih”. Upravo zato ne smijemo šutjeti kada vidimo nepravdu, jer je prevencija uvijek snažnija od naknadnog suočavanja s posljedicama.
Koliko je hrabrosti potrebno da žena danas javno progovara o temama koje društvo često gura pod tepih? Jeste li i sami osjetili otpor zbog toga?
Mislim da hrabrost nije nešto s čime se rodite. Ona se gradi svaki put kada odlučite ne šutjeti, stati uz one čiji se glas ne čuje i progovoriti onda kada je to najteže. Naravno da postoji otpor. Kada govorite o ratnim zločinima, odgovornosti, ljudskim pravima ili diskriminaciji, otvarate teme koje mnogi i dalje žele gurati pod tepih. Ali upravo zato o njima moramo govoriti. Šutnja nikada nije neutralna, ona omogućuje da nepravda traje.
Vjerujem da društvo koje želi graditi mir ne može birati koje će žrtve vidjeti, a koje zanemariti. Suočavanje s prošlošću nije pitanje podjela, nego odgovornosti. Ono traži da priznamo činjenice, odamo dostojanstvo svim žrtvama i učinimo sve kako se takvi zločini više nikada ne bi ponovili. Istina ponekad boli i izaziva nelagodu, ali bez istine nema povjerenja, nema pomirenja i nema pravednijeg društva. Zato vjerujem da je naša odgovornost govoriti, čak i onda kada je to teško.
Kada pogledate svoj profesionalni put, što za vas danas znači „vladati svojim pravilima“? Koje biste pravilo voljeli da više žena prestane slijepo slijediti?
Za mene „vladati svojim pravilima“ znači imati hrabrosti ne pristajati na nepravdu, čak i onda kada je lakše šutjeti. To znači ostati dosljedna svojim vrijednostima i ne odustajati od borbe za društvo u kojem su ljudska prava, jednakost i dostojanstvo svih ljudi vrijednosti o kojima se ne pregovara.
Voljela bih da žene prestanu vjerovati kako moraju sve izdržati same i da je traženje pomoći znak slabosti. To je jedan od najupornijih obrazaca koje nam društvo nameće. A istina je da se nijedna velika društvena promjena nije dogodila zahvaljujući pojedincu. Promjene nastaju kada gradimo zajedništvo, kada dijelimo znanje i kada jedna drugoj čuvamo leđa. Na mom su putu najveći trag ostavile žene koje se desetljećima bore. Od njih sam naučila da je solidarnost politički čin i da je sestrinstvo mnogo više od lijepe riječi.
Ono znači stati uz drugu ženu, otvoriti prostor njezinu glasu i boriti se zajedno, posebno onda kada je teško. Duboko vjerujem da imamo odgovornost stvarati društvo u kojem nitko neće biti nevidljiv zbog svog identiteta, podrijetla ili životnih okolnosti. Promjene se neće dogoditi same od sebe. One dolaze kada se organiziramo, progovorimo i odbijemo prihvatiti nepravdu kao nešto normalno. To je, za mene, srž aktivizma.
