Anđela Mužinić Vincetić jedno je od najprepoznatljivijih imena hrvatskog parasporta. Ova vrhunska stolnoteniska paraolimpijka osvajala je medalje na najvećim svjetskim natjecanjima, no njezina priča daleko je dublja od sportskih rezultata. Iako je mnogi doživljavaju kao inspiraciju, Anđela svoju karijeru ne gradi na nadahnuću, već na strategiji, disciplini i predanom radu. Upravo zato smo je pitali ono o čemu se često ne govori, a to je – što se sve krije iza medalje?
Najčešće pitanje koje joj ljudi postavljaju jest: „Koliko treniraš?“ Kada odgovori da u vrijeme završnih priprema trenira i po četiri puta dnevno, ljudi ostanu u šoku. Uz sve to, dva do tri puta tjedno ide u teretanu, a svaki dan funkcionira i u „običnom“ životu, koji nije ništa manje zahtjevan. Iako koristi invalidska kolica, to za nju nije prepreka – upravo suprotno, to je još veći razlog da se ne štedi. Ipak, priznaje da je sport osoba s invaliditetom u javnosti još uvijek često percipiran kao rekreacija, nešto čime se baviš “radi zdravlja”. Njezin život to demantira: sport je sve, ali ne rekreativan. Da bi ostvarila svoje ciljeve, preselila se, živi na relaciji Split–Zagreb, propušta obiteljska okupljanja, blagdane, druženja – jer zna da vrhunski rezultat ne dolazi preko noći.
Sport je sve, samo ne rekreativa
U svojoj karijeri doživjela je i trenutke koji su je obilježili. Još 2007. godine, kad je tek počinjala trenirati stolni tenis, predsjednik njezinog tadašnjeg kluba rekao joj je da nikada neće biti vrhunski parasportaš i da se od toga ne može živjeti. Nije ulazila u rasprave. Samo je to zabilježila negdje duboko u sebi. Jer baš iz inata – iz onog unutarnjeg glasa koji kaže pokazat ću ti – crpi snagu. I voli kad ljudi podcijene ono što je moguće – jer to su pretpostavke koje rado ruši.
Kada se govori o ravnopravnosti u parasportu, njezino je iskustvo pozitivno. Nije doživjela diskriminaciju zato što je žena, a ono što najviše cijeni jest da se u hrvatskom parasportu ipak prvenstveno vrednuju rezultati. Ističe primjer sponzorskih ugovora – poput onoga s Visom: „Tu smo bile Matea Jelić ja i iz Hrvatske. Bile smo izabrane jer su nam otvoreno rekli da traže ženske osobe, sportašice koje daju rezultate. Posljednjih nekoliko godina osobno ne vidim razliku između žena i muškaraca po pitanju financijske podrške i vidljivosti.“
No ono što joj smeta je način na koji mediji pristupaju pričama sportaša s invaliditetom. Romantizacija i glorifikacija invaliditeta zna zasjeniti trud, strategiju i sportsku pripremu. Ljudi joj često šalju poruke da je “nadahnuće”, ali ona sama sebe doživljava kao sasvim običnu osobu koja jednostavno voli ono što radi i ulaže maksimum. “Nedavno smo bili na svadbi i nakon nje su mi ljudi slali poruke kako sam inspiracija i nadahnuće, a nisam bila u ničemu drugačija od drugih tamo. To je samo jedan od primjera“, ispričala nam je jednu situaciju. Nakon velikog finala u Parizu, reakcije su bile drugačije – ljudi su joj govorili da je fantastična igračica. To je bio prvi put da sam osjetila da se vrednuje moj rezultat.
Prisjeća se i jednog intervjua koji je trebao biti sportski, a naslov je glasio: “Kad sam se probudila nakon prometne nesreće…” Iako je bila spremna otvoriti se i o osobnijim temama, naslov ju je povrijedio. “Prometna ne opisuje mene. Ona je samo jedan dan u mom životu“, kaže. Zatražila je da se naslov promijeni – i to je, kako kaže, bila važna poruka i za nju i za medijsku kuću.
Fokus treba biti na prikazivanju sportova i mogućnosti za osobe s invaliditetom
Da može raditi kampanju o parasportu bez ograničenja budžetom, stavila bi fokus na prikazivanje sportova i mogućnosti koje stoje pred osobama s invaliditetom, ali ne iz sentimentalne, nego iz realne, sportske perspektive. Želi da roditelji i mladi vide što sve postoji, što sve mogu, ako imaju volje i podrške. Da uz velika natjecanja dolaze i prijenosi na televiziji, kao i profesionalne najave – jer jedino tako parasport može postati stvarno ravnopravan u očima javnosti.
A kad je riječ o slobodi, najviše ju je osjetila kad je položila vozački ispit. Nakon što je s 13 godina stradala i godinama bila ovisna o drugima, taj trenutak kada je sama sjela za volan bio je prijeloman. I nije tu stalo. Vozački je otvorio vrata samostalnom životu u Zagrebu, životu bez roditeljske pomoći, pravoj slobodi u svakodnevici – pa i u sportu.