Svijet se sve glasnije dijeli, naoružava i prijeti, teško je ne primijetiti obrazac koji se uporno ponavlja. Granice se (pre)crtaju, savezi pucaju, prijetnje se pojačavaju — i gotovo uvijek, na čelu država, donositeljica tih odluka, stoje muškarci.
Nije to nova pojava, ali je pitanje koje se sve češće nameće: je li problem u sustavu ili u tome tko ga vodi?
Žene na vlasti!?
Krenimo redom – od definicije matrijarhata.
Matrijarhat je oblik vladavine ili tradicije u kojoj je društvena moć u rukama najstarijih žena u zajednici.
Mitovi i usmena tradicija govore da su mnoga suvremena društva nekad bila matrijarhalna, ili da je postojalo mnogo različitih matrijarhalnih društava prije prapovijesnih kultura – poput Amazonki. Većina historičara i arheologa smatra da su priče o Amazonkama inspirirane stvarnim pripadnicama nomadskog naroda kojeg su drevni Grci zvali Skiti. Na području čitave njihove mitske domovine, današnje Rusije, Azerbejdžana, Armenije, Turkmenistana, 1990-ih otkopali su tisuće grobova Skita. Otkrili su da su pripadnice toga naroda bile vješte u jahanju i streljaštvu i odmalena obučavane za rat.
S druge strane, priče o zlim ženama svrgnutima s vlasti uglavnom su imale svrhu držanja žena u pokornosti.
Čemu nas uče?
Povijest je, ako ćemo iskreno, prilično dosljedna. Ratovi, osvajanja, demonstracije moći — to su priče koje se stoljećima vrte oko istih principa: dominacije, kontrole i ega. I dok nije fer svesti sve na pojedince ili spol, teško je ignorirati činjenicu da su ključne političke i vojne pozicije moći i većinski muške. I ne, nije stvar u tome da su muškarci “loši”, nego u tome da model vođenja koji dominira već dugo proizvodi iste rezultate.
S druge strane, žene su često u potpuno drugačijoj ulozi. Rjeđe ih gledamo kako donose odluke o ulasku u sukob, ali ih itekako vidimo u posljedicama tih odluka — kao pregovaračice, humanitarke, liječnice, majke koje pokušavaju održati svakodnevicu u uvjetima koji su sve samo ne normalni. Dok jedni povlače poteze na geopolitičkoj ploči, druge skupljaju komadiće stvarnog života koji ostaje iza toga.
Što kad bi žene imale moć?
No, bi li svijet doista bio drugačiji kada bi žene imale više moći? To je pitanje na koje ne postoji jednostavan odgovor.
Ideja da bi žene automatski vodile manje ratova zvuči privlačno, ali možda je i pomalo naivna. Sustav moći je kompleksan i često sam oblikuje one koji u njega uđu, bez obzira na spol i godine. Drugim riječima, nije sigurno da bi žene, jednom kada bi preuzele iste pozicije, nužno igrale po potpuno drugačijim pravilima. I da, prije nego što idealiziramo — vrijedi se sjetiti i Margaret Thatcher i Golde Meir. Žene koje su bile na vrhu i koje nisu zazirale od sukoba.
Svaka žena koja razumije kako voditi kućanstvo, razumije i kako voditi državu.
Margaret Thatcher
Ipak, ono što se mijenja jest perspektiva. U posljednje vrijeme, u svijetu poslovanja – posebno među ženama koje pokreću vlastite biznise – sve češće čujemo o „ženskom“ i „muškom“ principu rada, odnosno modelu vođenja. Tako muški princip predstavlja linearnost, dominaciju, akciju i kontrolu… S druge strane, ženski principi predstavljaju otvorenost, suradnju, intuiciju i cikličnost.
Možda je upravo spomenuta raznolikost ono što nedostaje — ne kao idealistička ideja, nego kao konkretan pomak od jednoličnog načina razmišljanja koji očito ima svoja ograničenja.
Na osobnoj razini, ovo pitanje nije samo političko. Osjećaj nesigurnosti u svijetu koji stalno klizi prema novim sukobima sve je prisutniji, a s njim dolazi i frustracija. Konstantno smo u nekim očekivanjima, brizi, a vjerujem, ako ste roditelj, da se i zapitate što će biti s vašom djecom kad gledate da su ‘veliki vođe’, muškarci, većinom pregazili sedamdesetu.
Dok gledamo kako se ponavljaju slični obrasci, teško je ne zapitati se postoji li uopće volja za drugačijim pristupom.
Možda pitanje nije mogu li žene voditi svijet bolje. Možda je pravo pitanje zašto i dalje vjerujemo da isti model koji nas iznova dovodi do ruba — može donijeti drugačiji ishod. Prosto rečeno – može li se staro magare naučiti novom triku?