Krčanka Jovana Čutul jedna je od najistaknutijih promicateljica ženskog poduzetništva u Hrvatskoj. Zbog doprinosa razvoju lokalne zajednice i osnaživanju žena proglašena je Otočankom godine te nagrađena priznanjem Utjecajne hrvatske žene (Croatian Women’s Network).
Predsjednica je udruge Žene za otok, snažne mreže podrške, edukacije i suradnje koja okuplja žene različitih generacija i profesija, kao i predsjednica Županijskog povjerenstva za ravnopravnost spolova. Komunikatorica je, edukatorica, stručnjakinja za EU projekte, autorica bloga Island Girl i — odnedavno — autorica knjige „Žene koje pokreću – 12 lekcija o zajednici, strasti i promjenama“. U knjizi donosi priče inspirativnih žena koje mijenjaju svoje zajednice nabolje, a pisana je za sve kojima treba poticaj, podrška i malo hrabrosti da zakorače prema vlastitim profesionalnim i osobnim ciljevima.
„Knjiga je namijenjena svima onima koji se srame, koji misle da još ne znaju dovoljno, ne usude se, nećkaju se, propituju, brinu, sumnjaju. Želja mi je da u njoj nađu ono malo ludosti i vjere u sebe!“, poručuje autorica, s kojom smo razgovarali o važnosti umrežavanja, ženskom poduzetništvu, strahovima i predrasudama koje nas često koče.
Kako je nastala knjiga „Žene koje pokreću“?
Ideja za knjigu pojavila se na porodiljnom, jednog sasvim običnog jutra dok je beba spavala.
Složila sam set pitanja, poslala ih aktericama knjige, skupljala i bilježila odgovore, zapisivala neka svoja iskustva iz deset godina rada na projektima, ubacila mrvicu teorije – čisto toliko da vidimo tko će preskočiti naporne i teže dijelove (odmah filter za uspjeh).
U knjizi donosiš priče snažnih, inspirativnih žena. Zašto ih je važno dokumentirati i kako si birala protagonistice?
U svakoj od mojih žena vidim nešto što iznimno cijenim. Stvoriti privatno veleučilište, pomagati ljudima da dobiju sredstva kako bi ostvarili svoju ideju, odgojiti generacije srednjoškolaca, dati prostor malim poduzećima da se pokažu u medijima, biti aktivistica, educirati druge putem društvenih mreža, neprestano slati važnu poruku: može se! I bez iskaznica, privilegija i namještanja – samo kroz trud, rad i ljubav prema onome što radiš. Takve priče nam trebaju i zato sam žene koje stoje iza njih uvrstila u knjigu.
Kao predsjednica udruge Žene za otok godinama radiš na povezivanju i edukaciji. Što te motiviralo da je osnuješ i što si pritom naučila?
Udrugu sam osnovala jer je meni trebala. Trebalo mi je edukacija, sadržaja, razgovora o idejama, što se može, kako ćemo nešto napraviti, što ćemo sljedeće naučiti. Trebao mi je prostor za rast i razvoj. Mjesto pripadanja, ali i želje da unaprijedimo ovaj naš dio svemira. Naučila sam da ni jedan početak nije lagan, na našim prvim edukacijama znalo je biti po pet osoba, naučila sam da nije lako voditi skupinu ljudi, da ne možeš svima ugoditi, da te kad nešto pokrećeš ljudi često neće razumjeti, da ćeš htjeti odustati, ali i da se sve isplati.
Uspjela si okupiti žene različitih generacija i profesija. Što ih najviše potiče na suradnju?
Iluzorno je vjerovati da su svi spremni na suradnju. Neki više vjeruju u natjecanje nego u povezivanje – takve su nam postavke društva. Ono što mi kroz udrugu želimo pokazati jest da se može i drugačije.
Suradnja daje odlične rezultate, što potvrđuju žene koje smo povezale, brojne nove udruge, otoci, projekti i partneri.
Što je zajedničko uspješnim ženama iz tvoje okoline?
Rade stvari na svoj način. Imaju svoje ideje i ciljeve i idu prema njima. Razmišljaju dugoročno i grade dugoročno.
Jedna od žena o kojoj nisam pisala, ali mi je izrazito važna, jest Ermina Duraj — moj uzor, veliki radnik i profesionalac. Ona „kao od šale“ na konferenciji „Žene od A do Z“ okupi 200 sudionica, živi i poznaje PR te nesebično dijeli znanje.
To volim — biti odličan u svome poslu, oplemeniti ga, učiniti korisnim za druge i pritom uživati.
To je za mene uspjeh, ako govorimo o poslovnom svijetu. Privatno imamo tisuću definicija uspjeha, ali iz svega što sam naučila do sada najviše se postiže kada postavite prioritete i živite u skladu s njima i svojim vrijednostima.
Koji su najčešći strahovi i blokade s kojima se žene susreću?
Mnoge opisujem u knjizi: nesigurnost, imposter sindrom, perfekcionizam… Lista je duga.
U manjim sredinama često primijetim da žene ne žele ni reći da su poduzetnice, iako vode apartmane, ugostiteljske objekte, tvrtke, OPG-ove. Ne žele zauzimati prostor, iako imaju što reći. Tu na scenu stupa naša udruga i polako ih stavlja u prvi plan. Mislim da je to bitno za njih, ali i za mlade – da imaju za primjer uspješne ljude iz svoje sredine.
U čemu je snaga lokalne zajednice i kako joj svatko od nas može doprinijeti?
Svaka osoba, bez obzira na spol, svojim jedinstvenim spojem vještina i interesa može doprinijeti zajednici.
Odličan primjer je krčka autorica i učiteljica Karmela Vajdoher Žilić sa svojom knjigom „Kugla – putovanje u Zemljinu prošlost“, koja djecu vodi kroz geološku prošlost i sadašnjosti pritom ih uči kritičkom razmišljanju, empatiji i znatiželji. Likovi su upravo djeca/učenici koji su dio njezine sekcije Istraživača. Zahvaljujući QR kodovima, Kugla postaje interaktivna, moderna knjiga za nove generacije, a djeca kroz nju otkrivaju i vlastite strahove i načine kako se s njima nositi. Upravo te vrijednosti i ta briga za mlade čine Karmelu primjerom osobe koja svoj talentom pridonosi lokalnoj zajednici.
Majka si dviju kćeri. Što smatraš najvažnijim što bi djevojčice trebale naučiti?
Sve bi nešto djevojčice i žene trebale… pa kako kaže moja Brankica iz knjige: „‘ajde malo da ništa ne moramo“.
Jutros me zvala jedna žena, žrtva nasilja, isfrustrirana time što sve mora sutra na sebi promijeniti kako bi ostavila dobar dojam na sudu. Naušnice i kaput koji je nosila nisu prikladni, ne smije tako glasno govoriti kao inače, ne smije ispasti luda, mora biti staložena, ok smije malo plakati. Ljudi moji, ta hrabra žena bori se rukama i nogama za sebe i svoju djecu, bez pretjerivanja, možda i za goli život, a dobiva smjernice kakva sve mora biti da joj sud povjeruje, da ne ispadne ovakva ili onakva?
Nemojmo govoriti djevojkama kakve sve trebaju biti. Umjesto toga potrudimo se da svijet i sustav budu kakvi bi trebali biti, podržavajući i zaštitnički prema onima koje treba zaštititi. Vrijeme je da se prestanu propitkivati žrtve i počnu ispitivati oni koji ih čine žrtvama.
Koji je najkorisniji savjet koji si dobila?
Moja najbolja prijateljica mi često zna reći jednu rečenicu koja mi znači više nego svi savjeti: „Jedva čekam da ti sebe vidiš onako kako te ja vidim.“
To je ideja s kojom sam pisala knjigu. Svima nama treba ponekad malo potpore i podrške. Koliko bismo divnih, ludih stvari napravili kada bi nas naš unutarnji kritičar vidio kao što nas vide naše prijateljice!
Promijenimo unutarnji diskurs i shvatimo koliko vrijedimo, možemo i imamo toga za dati društvu u kojem živimo!