Olimpijske igre predstavljaju vrhunac sportskog svijeta, godine odricanja, nebrojeni treninzi i san o trenutku kada će se zastava podići, a publika zapljeskati. Ono što javnost rijetko vidi jest što dolazi nakon toga. Dok medalje sjaje na svjetlu reflektora, mnogi sportaši vraćaju se kući s nevidljivim teretom, osjećajem praznine, depresijom i pitanjem: „Tko sam ja bez sporta?“
Ovaj fenomen nije rezerviran samo za sportaše. On je ljudski, univerzalan i poznat svima nama. Možda ste ga osjetili nakon diplome, vjenčanja, prvog zaposlenja, pa čak i nakon dugo iščekivanog godišnjeg odmora. San se ostvari, a onda, umjesto trajnog ispunjenja, pojavi se čudna praznina.
Zašto se to događa?
Psihologija nudi nekoliko objašnjenja:
- Hedonička adaptacija – naš mozak se brzo navikne i sve što je nekad bilo veliko postane „novo normalno“. Uzbuđenje blijedi i vraćamo se na svoju uobičajenu emocionalnu razinu.
- Kad cilj postane stvarnost – u velike ciljeve često upakiramo nerealna očekivanja, vjerujući da će nam donijeti sreću i mir. Kad se to ne dogodi, slijedi razočaranje.
- Gubitak strukture i smisla – dok težimo nečemu, imamo jasno „zašto“ i svaki dan ima ritam. Kad cilj ostvarimo, ta rutina nestaje i pojavljuje se pitanje: „Što sad?“
- Egzistencijalni vakuum – kako je govorio Viktor Frankl, čovjek može imati sve izvana, ali iznutra osjećati prazninu ako nema dublji osjećaj svrhe.
Od euforije do tišine
Mnogi sportaši otvoreno govore o post-Olympic bluesu, emocionalnom padu koji nastupi nakon najvećeg uspjeha karijere. Biatlonka Maddie Phaneuf opisala je kako je otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Pjongčangu 2018. bilo najposebniji trenutak njezina života. No, nekoliko dana kasnije, bolest ju je natjerala u izolaciju i spriječila da nastupi. „Bilo je stvarno depresivno i teško se vratiti kući i razgovarati o tome“, priznala je za North Country Public Radio.
Ovo iskustvo nije rijetkost. Holly Brooks, bivša olimpijska skijaška trkačica, a danas terapeutkinja, za radio je izjavila:
“Velik broj sportaša upadne u duboku depresiju nakon Olimpijskih igara. Treba im podrška i podsjetnik da njihova vrijednost nije vezana samo uz rezultate.”
Kad imaš sve — a osjećaš da nemaš ništa
Ponekad su tu sve nagrade, priznanja i lajkovi, a unutra vlada tišina. Ima sportaša koji su od malih nogu gradili život oko jednog cilja: Olimpijade. Kad taj cilj bude postignut, mnogi osjete ne očekivanu radost, nego prazninu. Kao da su ispunili sve vanjske znakove uspjeha, a unutarnji ih je kompas iznevjerio: „Imam medalju, ali imam li sebe?“. Taj kontrast – imati sve što smo ikada poželjeli, a osjećati se kao da nemamo ništa – može biti posebno bolan jer nas zbunjuje: svi misle da je sve savršeno, dok se mi osjećamo izgubljeno i samo.
Mnogi sportaši zamišljaju da će im pobjeda donijeti osjećaj potpune ispunjenosti. Kad shvate da život nastavlja teći istim tokom, javi se razočaranje.
Kako izgleda oporavak?
Veliki pomak nastao je kad su sportaši poput Simone Biles ili Michaela Phelpsa otvoreno progovorili o mentalnim problemima. Njihova iskrenost srušila je mit da su olimpijci „nadljudi“.
Danas sve više reprezentacija uključuje psihologe, terapeute i radionice za razvoj vještina izvan sporta. Programi koji pomažu sportašima da pronađu novu svrhu i karijeru postaju sve češći, a normaliziranje traženja pomoći spašava karijere i živote.
Phaneuf je u međuvremenu odustala od profesionalnog natjecanja, ali je ostala povezana sa sportom kroz trenerski posao. Terapija joj pomaže u nošenju s depresijom, a rad s mladim sportašima daje smisao. „Ljudi konačno shvaćaju da sportaši nisu roboti. I oni imaju mentalne poteškoće“, kaže.
Nova ravnoteža
Stručnjaci naglašavaju važnost životne ravnoteže: njegovanje odnosa, razvijanje hobija, zadržavanje tjelesne aktivnosti, ali i odmor. Sportaši koji uspiju pronaći smisao i izvan terena lakše prolaze kroz „postolimpijski blues“.
Jer na kraju, olimpijski plamen se gasi, ali život tek počinje.