Neki dan, u nekom sasvim sivom ženskom društvu, sjedim za stolom i promatram ga. Fin, elegantan, otmjen, galantan – skoro muškarac po svim mojim parametrima. Pravo osvježenje za u ovom sumornom i dosadnom ženskom društvu.
Nikad nisam, baš previše, voljela ženska društva, zamaraju me.
Kad bolje razmislim, niti baš ni nemam neki ludi broj žena oko sebe. Em su mi dosadne, em me smaraju svojim, meni nebitnim, temama te vječitom glumom nečega što nisu, nisu ni približno – a voljele bi biti to nešto.
Vrlo je mali broj žena u čijem se društvu osjećam ugodno i s kojima mogu razgovarati i ponašati se na način kako meni odgovara. Muški mozak, muški pogled na svijet je puno jednostavniji. Kod muškaraca kao da im je već rođenjem dana ta jedna mentalna lakoća postojanja i lepršavost u glavi koja meni izuzetno odgovara.
Sjedim i gledam ga tako, slušam svaku riječ. Hm… Vrlo rječit muškarac s pomno biranim riječima u vođenju dijaloga, što je meni osobito važno. To je ono nešto što prvo primijetim, kako se netko izražava, kako komunicira, kako slaže rečenice, kako bira riječi. Ne moram reći da me je tip oduševio kako svojom pojavom, tako stilom, izražavanjem – ma svime. Međutim, jedan detalj me posebno iznenadio i oduševio – do kraja.
U jednom času trebali smo napisati neku bilješku i, dok je većina na brzaka otvarala mobitele kao bi unijela podatke, jer to se danas tako radi, on je izvadio svoj notes i etui s nalivperom.
Pisao je bilješku u notes nalivperom! Hej!
Dakle, mojoj sreći nije bilo kraja. Tip me oduševio, kako bi se reklo, izuo me iz cipela jednim potezom, lansirao me u svemir.
Ukratko, tim jednim malim i sasvim nebitnim potezom, čovjek pored mene mi je, nesvjesno, uljepšao dan. Koliko nas još na svijetu ima koji u vrijeme ove moderne tehnologije i dalje nosimo notes i pernicu u torbi i sve načrčkamo tamo? Koliko nas još na svijetu ima koji sa zadovoljstvom pišemo grafitnom olovkom, šiljimo je i uživamo u tome?
Sigurna sam da je ovo gore napisano mnogima sasvim suludo i nema baš nikakvog smisla, i to je sasvim u redu. Svi smo različiti i kao takvi trebamo se međusobno poštivati.
Međutim, ima nas, možda još šačica ljudi na ovoj kugli zemaljskoj koji pokušavamo prkositi ovoj novoj i hladnoj, bezličnoj tehnologiji, nas par koji prkosimo surovom svijetu bez imalo duše i uživamo u pisanju nalivperom, nošenju notesa. Uživamo u čitanju papirnatih knjiga i uživamo u mirisu istih. (Iako je, kako mnogi kažu, kindle praktičniji – slažem se, jedino je praktičniji, sve ostalo je bez veze, komad plastike, hladan, siv i bez duše).
Nema nas puno, vjerojatno smo vrlo čudni i neobični okolini jer prkosimo vremenu i ne damo se navući na sve te novotarije modernog doba koje nam se svakodnevno i na svakom koraku nude. Iako mislim da si čak i pomalo i umišljam i moguće si dajem preveliku važnost, jer su ljudi toliko, nažalost, zaokupljeni samim sobom i svojim problemima da često ne primjećuju niti onog bolesnog, jadnog i siromašnog pored sebe, a kamoli da primijete tko još piše nalivperom! Ne shvaćaju da to su još te neke životne sitnice koje imaju i dušu i to je ono nešto što još treba pokušati održati živim, koliko toliko…
