Ovih dana često tješim frenda zbog neuzvraćene ljubavi. Mala u koju se zagledao i zaljubio rekla mu je ne. Pa, siromah, tuguje…
Kada me neka žena odbije, maknem se od nje, odem što dalje mogu. Ne zato što joj zamjeram, svjestan sam toga da čovjek ne može silovati srce. Ne ljutim se na nju, a i zašto bih? Ljubav se dogodi, htjeli mi to ili ne. I s privlačnosti je isto, ako se curi ne svidim u prvih nekoliko sekundi, neću ni u sljedećih tisuću godina. Zato smatram gubljenjem vremena i čistom patnjom, pogotovo ako mi je stalo – ostati kraj nje u nadi da će me jednom zavoljeti. Neće. Ili da ću joj postati privlačniji. Neću. Ne događa se to tako često. Samo ću je gledati s drugima, a to mi ne mili, dapače. Ljubomoran sam i posesivan, pogotovo kad nemam a žudim. Stoga, zašto bih se mučio?
I premda odlazim šutke, postoje stvari koje bih joj želio reći. Na primjer, da je pogrešno kada sebi predbacujemo zbog toga što se u koga ne možemo zaljubiti, pogotovo ako je posrijedi kvalitetna osoba. I bez obzira na to koliko ta osoba bila krasna, svatko ima pravo reći da mu se taj i taj (ili ta i ta) ne sviđa i da ništa ne osjeća prema njemu, odnosno njoj. Jer, koja je alternativa? Život kraj nekoga koga ne volimo i tko će nas s vremenom sve više živcirati i frustrirati? Uime koga i čega?! Nema smisla. Tko se ispričava zbog osjećaja – ispričava se zbog istine.
Ni ja ne bih želio biti s curom koja me ne privlači, niti sam ikad bio s takvom. To što je ona dobra ne znači i da mi se tintilinić diže na nju. Ili da će u godinama i desetljećima pred nama njezino lice izazivati osmijeh na mom. Ili da će mi oči zasjati od same pomisli na nju. Prije će biti suprotno: zamrzit ću je, a onda i sebe – jer nisam imao muda reći što me tišti, glasno i jasno, kada je trebalo. I jer nisam poštovao oboje.
U tome i jest caka – neki upravo zbog manjka samopoštovanja, ili zbog straha od samoće, ili zbog love i koječega drugoga, čine kardinalne pogreške, prave kompromise ondje gdje im nije mjesto. Jednoga dana dijelit ću stol i postelju s nekom djevojkom. I neću poželjeti: dao Bog da je volim. Voljet ću je – ili je neće biti. I gotovo. To je jedini pošten odnos koji mogu imati prema sebi. A onda i prema drugima.
Eto, tako bih joj kazao, da ne odlazim bez riječi. A to govorim i njemu, stalno…
Kada me neka žena odbije, maknem se od nje, odem što dalje mogu. Ne zato što joj zamjeram, svjestan sam toga da čovjek ne može silovati srce. Ne ljutim se na nju, a i zašto bih? Ljubav se dogodi, htjeli mi to ili ne. I s privlačnosti je isto, ako se curi ne svidim u prvih nekoliko sekundi, neću ni u sljedećih tisuću godina. Zato smatram gubljenjem vremena i čistom patnjom, pogotovo ako mi je stalo – ostati kraj nje u nadi da će me jednom zavoljeti. Neće. Ili da ću joj postati privlačniji. Neću. Ne događa se to tako često. Samo ću je gledati s drugima, a to mi ne mili, dapače. Ljubomoran sam i posesivan, pogotovo kad nemam a žudim. Stoga, zašto bih se mučio?
I premda odlazim šutke, postoje stvari koje bih joj želio reći. Na primjer, da je pogrešno kada sebi predbacujemo zbog toga što se u koga ne možemo zaljubiti, pogotovo ako je posrijedi kvalitetna osoba. I bez obzira na to koliko ta osoba bila krasna, svatko ima pravo reći da mu se taj i taj (ili ta i ta) ne sviđa i da ništa ne osjeća prema njemu, odnosno njoj. Jer, koja je alternativa? Život kraj nekoga koga ne volimo i tko će nas s vremenom sve više živcirati i frustrirati? Uime koga i čega?! Nema smisla. Tko se ispričava zbog osjećaja – ispričava se zbog istine.
Ni ja ne bih želio biti s curom koja me ne privlači, niti sam ikad bio s takvom. To što je ona dobra ne znači i da mi se tintilinić diže na nju. Ili da će u godinama i desetljećima pred nama njezino lice izazivati osmijeh na mom. Ili da će mi oči zasjati od same pomisli na nju. Prije će biti suprotno: zamrzit ću je, a onda i sebe – jer nisam imao muda reći što me tišti, glasno i jasno, kada je trebalo. I jer nisam poštovao oboje.
U tome i jest caka – neki upravo zbog manjka samopoštovanja, ili zbog straha od samoće, ili zbog love i koječega drugoga, čine kardinalne pogreške, prave kompromise ondje gdje im nije mjesto. Jednoga dana dijelit ću stol i postelju s nekom djevojkom. I neću poželjeti: dao Bog da je volim. Voljet ću je – ili je neće biti. I gotovo. To je jedini pošten odnos koji mogu imati prema sebi. A onda i prema drugima.
Eto, tako bih joj kazao, da ne odlazim bez riječi. A to govorim i njemu, stalno…
In this article:dnevnik pipanja, kolumna, ljubav, moj she, odbijanje, she.hr, tihomir mršić
You must be logged in to post a comment Login