„Ja njemu pričam, a kao da sa zidom razgovaram.“
Ovu i slične rečenice u terapijskim sobama čujemo svakodnevno. Zanimljivo je da razlog zašto komunikacija zapinje nije nedostatak ljubavi ili želje da odnos funkcionira, nego činjenica da je bliskim odnosima komunikacija obojena našim ranijim iskustvima i načinima na koje smo naučili preživjeti emocionalne sukobe, uspostaviti ili pobjeći od bliskosti. Vrlo često se dogodi da nam se aktiviraju stari obrasci koji više imaju veze s našom prošlošću, nego s trenutnim partnerom. Dok se izvana raspravljamo o sitnicama, poput prljavog posuđa, kašnjenja ili zaboravljanja, ispod površine se često krije borba za priznanje i strah od odbacivanja.
Ego-stanja: Iz kojeg dijela sebe govorite?
Kako bismo razumjeli dinamiku komunikacije u partnerskim odnosima, u transakcijskoj analizi koristimo model „ego stanja“. Iako je ovaj koncept puno širi i kompleksniji, ovdje ćemo se osvrnuti na one segmente koji su presudni za razumijevanje dinamike (ne)slušanja u partnerskom odnosu.
Ključno pitanje nije samo što govorimo, nego iz kojeg mjesta u sebi to činimo.
Kritički Roditelj: To je onaj dio nas koji procjenjuje, moralizira i zna kako bi „trebalo“. U tom stanju lako skliznemo u rečenice poput: „Ti mene nikad ne slušaš“, „Sve ti se mora nacrtati!“, ili „S tobom se ništa ne može dogovoriti“. Iako nam je namjera pokazati koliko nam je teško, apsolutne riječi poput nikad, uvijek, sve, ništa kod partnera najčešće aktiviraju obranu. Tada se razgovor ne vodi o rješenju, nego o dokazivanju i statistici tko je koliko puta pogriješio („Kako misliš nikad? Pa prošli utorak sam ja usisao!“). Fokus se s potrebe prebacuje na dokazivanje tko je u pravu, a partnerski problem ostaje nerazriješen.
Komunikacijski podsjetnik: Pokušajte uhvatiti „uvijek“ ili „nikad“ dok su vam još na vrhu jezika. Zamijenite ih sa: „u ovoj situaciji“, „ovaj put“ ili „danas“. Ta mala promjena može smanjiti potrebu partnera da se brani i ostavlja mu prostor da vas zaista čuje.
Dijete: Dio koji reagira emocionalno. Može biti Buntovno (napada iz obrambenog stava, opire se osjećaju kontrole ili kritike), ili Adaptirano (koje se povlači, prešućuje i ugađa drugome kako bi izbjeglo konflikt).
Odrasli: Dio koji je svjestan sadašnjeg trenutka, autentičan, realan i sposoban za dijalog bez impulzivnosti ili želje da pod svaku cijenu „pobijedi“.
Zašto dolazi do „šuma“ u komunikacijskom kanalu?
Kada partneru pristupamo kao Kritički Roditelj, mi ga nesvjesno guramo u ulogu Djeteta. U toj poziciji niste ravnopravni, a kod partnera se automatski aktivira psihološki mehanizam obrane. Umjesto da čuje vašu potrebu, partner može čuti prozivku koja u njemu budi duboki osjećaj srama, krivnju ili osjećaj: „Opet nisam dovoljno dobar, opet sam pogriješio… ja jednostavno nisam za veze.“
Kako bi se zaštitila od tog boli, osoba se povlači, prestaje odgovarati ili odlazi iz prostorije.
Ljudi prestaju slušati kada se osjete svedeni na funkciju: identificiranog krivca, problema koji treba riješiti ili učenika kojem se treba održati lekcija.
S druge strane, ako govorimo iz Adaptiranog Djeteta („Ma dobro, nije bitno…“), partner nas ne čuje jer ni sami ne stojimo iza svojih riječi. Ako su nas u djetinjstvu ušutkavali porukama poput: „Šuti dok odrasli pričaju!“ ili „Dok si pod mojim krovom, nećeš mi proturječiti / radit ćeš što ti ja kažem“, danas se vjerojatno povlačimo umjesto da se izborimo za sebe. Rezultat u odnosima je nakupljena frustracija, kažnjavanje šutnjom ili pasivna agresija jer očekujemo da nam partner pročita misli i spasi nas, dok mi sami bježimo od vlastitog „prava glasa“.
Kako govoriti iz „Odraslog“ (a da ne zvučite hladno)?
Biti u Odraslom znači govoriti jasno, preuzimajući odgovornost za svoje osjećaje, bez skrivenih prijetnji i optuživanja. Primjerice, umjesto: „Ti me nikad ne slušaš“, pokušajte: „Ovo mi je jako bitno podijeliti s tobom i značilo bi mi da me poslušaš.“
Kada kažemo da je bitno da nas partner čuje u odnosu ne znači nužno dobiti odgovor koji smo zamislili. To znači imati hrabrosti iskazati autentičnu potrebu i pružiti prostor za razgovor koji je možda bolan, ali stvara zdraviji temelj odnosa.
Komunikacijski podsjetnik
Sljedeći put prije nego što krenete u važan razgovor, zastanite i postavite si ova tri pitanja:
- Govorim li o sadašnjem trenutku ili o nakupljenim razočaranjima iz prošlosti?
- Tražim li samo potvrdu da sam ja u pravu, a on u krivu?
- Mogu li izdržati da me čuje, a da se odmah ništa ne promijeni?
- Provjeravam li je li partner pod stresom (biološki spreman za slušanje) ili samo „upadam“ s temom?
Autorice: Tea Lučić, mag.psych. Martina Podobnik, mag.act.soc. edukantice transakcijske analize - psihoterapije pod supervizijom