Sjedili smo neku večer jedan pored drugog. Bila je neka sasvim glupa i nezanimljiva priča u društvu iz koje sam se mogla isključiti tako jednostavno i lako. Pitajući se još jednom, tko sam zaista u ovom trenutku, tko si zaista ti, kako se osjećam pored tebe, kako se osjećam s tobom opet u društvu, sjedeći pored tebe na svega nekoliko centimetara udaljenosti.
Kao i obično, na veliko sam se bavila sobom, promatrajući se, preispitujući se valjda tisuću puta, ispočetka, kao da to nisam nikada napravila do sada, kao da mi je prvi put biti sama sa sobom pored tebe.
Prolaznost
Prošlo je već dosta vremena kad smo se oprostili jedan od drugog. Prošlo je vrijeme kako je svatko otišao svojim putem hvatajući neki novi život i nove životne prilike na najbolji mogući način kako tko zna i misli da je najbolje za sebe.
Međutim, u mojoj glavi prošlo je tek nešto malo vremena kako sam se na nekom podsvjesnom nivou pozdravila s tobom, oprostila od tebe. Na nekom svom podsvjesnom nivou sam ti sve oprostila opravdavajući te valjda po tisuću puta samoj sebi kako ti ustvari i nisi loš čovjek, jedino ne znaš drugačije, ne znaš bolje i kako je to sve ustvari u redu.
Na nekom podsvjesnom nivou sam ti iskreno zaželjela da budeš sretan u životu jer, pravu i iskrenu sreću kakvu bih poželjela i samoj sebi. Iako, tvoj i moj pojam sreće je nešto što je nebo i zemlja, nešto što ja apsolutno suprotno i dijametralno u našim glavama, u našim svjetovima, u našim svemirima.
Oprost
Tim svojim malim, intimnim činom u sebi sam znala da je kraj, da sam do kraja ovaj puta završila s tobom na sve moguće načine i da povratka više nema i više ga nikad neće biti. Barem ne s moje strane, jer nema smisla lijepiti nešto što je puklo jednom, pa još jednom pa ponovo. Zaista nema. Sjedeći tu večer tako tebe, pričajući s tobom, osjetila sam neki mir i spokoj i zapitala sam se kako netko tko ti je bio sve, tvoj svijet i tvoj svemir, tvoja ljubav i tvoja sreća, može netko tako dalek, netko tako bezličan, netko na koga ni niti malo ne trepneš… A prije si treperila na sam njegov pogled?
Kako?
Kako te emocije samo tako nestanu, kako to sve odjednom samo splasne i rasprši se?
Kako odjednom netko, s kim si bio tako blizak, odjednom postane tako stran u tvom u životu?
Zar je moguće da jednom, nakon kad smo si bili sve, postanemo ništa, kao da nikad nismo ništa imali, kao da nikad nismo ništa bili?
