Karnevalsko ludilo

Nedavno sam pila kavu s frendicama i pričala im kako mi je bilo u Francuskoj a kako se približavalo karnevalsko vrijeme koje je uvijek bilo ludo razdoblje u našem kraju, vrlo lako smo načele i tu temu. Naime, maškare su kod nas uvijek bile najzabavniji zimski period.

Još od vrtića vučem sjećanja o zabavama u maskama. Ne služi mene baš toliko dobro pamćenje, ali to nadoknade fotografije. Osnovna škola je bila još najbolja po tom pitanju jer tad smo bili dovoljno veliki da nas starci pute da idemo u kvartu po kućama i skupljamo slatkiše i lovu. Istina da smo uvijek pjevali neke glupave pjesme, ali smo se družili i smijali danima. Ništa nije bilo zanimljivije od toga. Kostimi su uvijek bili home made i uglavnom su bili inspirirani onime što bi se našlo doma.

Srednja škola je već bila mnogo ozbiljnija pa se i o kostimima razmišljalo dosta unaprijed. Kako smo išli u gimnaziju u našem razredu nije bilo puno muških. Kad god bi se dogovarao grupni kostim ženski glasovi bi naravno prevagnuli. Da stvar bude još bolja sve naše ideje o kostimima bile su vođene idejom da nam dečki iz razreda izgledaju što smješnije. Tako smo jedne godine bili navijačice, pa pčelice… Naravno oni su znali koji su naši motivi, ali bilo je toliko smiješno da nisu mogli odoljeti. Čak smo i u školu dolazili u maskama. Uvijek su bile nekakve bizarne ideje, kao i izlasci u maskama. Nekako je sve bilo opuštenije, luđe, šarenije… Kad bi se izludirali po cijelom gradu onda bi povorka krenula na otoke, u Kalima je uvijek bila špica maškara.

Od kad sam došla u Zagreb, već godinama nisam bila, ne samo ja, nitko iz cijele ekipe… i baš nas je uhvatila nostalgija za tim danima. Sad pokušavamo isplanirati neki tulum u maskama…al nekako mi to nije TO.