Neke ljude prepoznajemo po licu. Katarinu Moškatelo vrlo vjerojatno ste prepoznali i prije nego što ste znali kako izgleda – po glasu. Godinama ga slušamo na radiju, u reklamama i naracijama, na televiziji i eventima, a mikrofon je, kako sama kaže, njezina prva ljubav još od djetinjstva na Hvaru.
No iza glasa koji danas doslovno predstavlja njezin posao krije se puno zanimljivija priča o karijeri koja nije išla ravnom crtom. Bilo je tu radija, turizma, preseljenja, otkaza, trenutaka u kojima je „previše stršila“, javnog traženja posla i, na kraju, odluke da sigurnost zamijeni freelance životom u kojem su vlastito ime, glas i reputacija postali biznis.
Danas je Katarina voice-over umjetnica i moderatorica, žena koja živi od onoga što je nekada bilo samo talent – ali talent na kojem je godinama ozbiljno radila. I možda je upravo zato s njom zanimljivije razgovarati o svemu onome što se ne čuje iza mikrofona: koliko vrijedi naš rad, što se događa kada se odbijemo uklopiti, koliko slobode stvarno donosi rad za sebe i imamo li hrabrosti biti glasni kada mikrofon više nije ispred nas.
Koliko ti je trebalo da naučiš koristiti vlastiti glas i onda kada nema mikrofona? Jesi li danas jednako glasna kada treba reći „ne“, postaviti granicu ili tražiti koliko tvoj rad vrijedi?
Iskreno… Još učim.
Mikrofon sam, čini mi se, zapravo naučila koristiti puno prije nego vlastiti glas. Kao dijete na Hvaru zaljubila sam se u mikrofon, a onda sam godinama učila kako glas koristiti tako da me ljudi čuju. Ali tek sam puno kasnije počela učiti kako govoriti onda kada mikrofona nema, kako doprijeti do ljudi, kada treba reći „ne“, zauzeti se za sebe, postaviti granicu ili reći koliko moj rad vrijedi.
I tu sam griješila. Puno.
Mislim da je jedna od zamki ljudi koji puno daju to što vlastitu vrijednost počnu dokazivati količinom davanja. Onda ti postane neugodno naplatiti svoj rad, tražiti bolje uvjete ili nekoga odbiti. Kao da ćeš, ako dovoljno objasniš koliko si zahvalna na prilici, dokazati da je zaslužuješ.
Danas sve više razumijem da cijena nije mjera moje ljudske vrijednosti, ali jest jedan od načina na koji odgovorno vrednujem svoje vrijeme, znanje, iskustvo i rad.
A granice? One nisu nešto što jednom postaviš pa je gotovo. Granice su mišić. Vježbaš ih.
I dalje nekad pogriješim. Samo mi je danas puno važnije primijetiti gdje sam pogriješila i nešto iz toga naučiti nego odigrati kao da nisam.
Jednom su ti na poslu rekli da se „ne uklapaš u format“ i da „previše stršiš“, a ti si to poslije nazvala jednim od najljepših komplimenata koje si dobila. Koliko nas pokušavanje da se uklopimo može koštati? Bi li današnja Katarina uopće pristala ostati negdje gdje mora biti manja, tiša ili manje svoja?
Mislim da nas pokušaj uklapanja može koštati puno više nego što shvatimo dok se događa.
Jer nije problem prilagoditi se. Svi se moramo prilagođavati, poslu, ljudima, okolnostima, vlastitim godinama i novim spoznajama. Problem nastaje kada se zbog uklapanja počneš sustavno smanjivati.
Kada počneš paziti da ne budeš previše glasna, previše znatiželjna, previše direktna, previše svoja. Kada ti je važnije da nikome ne zasmetaš nego da budeš poštena prema sebi.
Rečenica da se „ne uklapam u format“ tada mi je stvarno bila kompliment jer sam shvatila da možda problem nije u tome što sam previše, nego u tome što sam na pogrešnom mjestu za ono što jesam.
Ali ne bih od toga napravila romantičnu priču o tome kako uvijek treba biti svoj pod svaku cijenu. To također može biti ego.
Ponekad nisi neshvaćen genijalac. Ponekad si jednostavno naporan. Ponekad si u krivu. Ponekad trebaš nešto naučiti.
Meni je danas puno važnije moći razlikovati te dvije stvari.
Ne želim biti žena koja pod svaku cijenu odbija kompromis. Želim biti žena koja zna gdje kompromis prestaje biti kompromis, a počinje odricanje od sebe.
Snimila si poprilično otkačen video CV i javno rekla: evo me, ovo znam i tražim posao. Je li lakše danas biti tako hrabra nego tada? I postoji li nešto što danas želiš, poslovno ili privatno, a još nemaš hrabrosti izgovoriti naglas?
Taj video CV danas mi je simpatičan dokaz da sam i prije znala napraviti nešto čega se malo bojim. Nisam tada imala puno toga za izgubiti pa sam si možda zato i dopustila biti hrabrija.
Danas je paradoksalno teže. Što više izgradiš, više imaš za izgubiti. Imaš ime, reputaciju, odnose, klijente, očekivanja. Ali upravo zato mislim da je važno nastaviti se izlagati situacijama u kojima nisi potpuno siguran u ishod.
Ne želim da mi iskustvo postane zatvor.
Zato volim nove zadatke. Volim kada dobijem nešto što još nisam radila, kada moram istražiti vlastite granice, naučiti nešto novo ili priznati da nešto ne znam. Talenat bez rada vrlo brzo postane samo lijepa priča o tome što si nekad mogao.
A što danas još nemam hrabrosti izgovoriti naglas?
Vjerojatno ima više stvari nego što bih htjela priznati. Možda baš zato što sve više razumijem da neke želje ne trebaju odmah postati ciljevi i javne objave. Neke stvari trebaš prvo tiho izgraditi u sebi.
Ali učim si dopustiti i reći: ovo želim.
Bez garancije da ću uspjeti.
Jesi li ikada izgubila posao zato što nisi htjela spustiti cijenu i koliko je trebalo da prestaneš osjećati potrebu opravdavati koliko naplaćuješ?
Jesam, i mislim da je to bila jedna od važnijih poslovnih lekcija.
Dugo sam imala potrebu objašnjavati cijenu. Koliko sam godina u poslu, koliko sam se pripremala, koliko vremena ulažem, koliko i kakvog sve iskustva imam…
A onda sam shvatila da ne moram nekoga uvjeriti da vrijedim.
Naravno, cijenu treba znati argumentirati kada pregovaraš. Ali postoji velika razlika između profesionalnog obrazloženja ponude i potrebe da nekome dokazuješ da zaslužuješ biti plaćena.
Freelance život me tome posebno naučio. Kada radiš za sebe, tvoje ime, vrijeme, znanje, reputacija i energija postaju dio proizvoda. I moraš naučiti da nije svaki posao dobar posao.
Ponekad je najbolja poslovna odluka reći: „Ne mogu za taj iznos.“
I pustiti.
To nije uvijek lako. Pogotovo kada nemaš garanciju da će sutra doći novi posao.
Ali možda je upravo to dio odraslosti, prestati svaku odluku donositi iz straha.
Što ti je danas strašnije: mjesec bez dovoljno posla ili povratak u sigurnost posla u kojem netko drugi određuje tvoj format?
Mjesec bez dovoljno posla, naravno da me plaši. Nisam iznad toga.
Sloboda nije romantična kada trebaš platiti račune, kredite, hranu.
Ali dugoročno bi me više plašilo da zbog sigurnosti prestanem rasti.
Freelance život me nije naučio da se ne bojim. Naučio me živjeti s određenom količinom neizvjesnosti i svejedno djelovati. To je velika razlika.
Danas imam posao koji sam izgradila iz nečega što je nekad bio samo talent, glas, komunikacija, prisutnost pred ljudima. Ali iza tog „talenta“ su godine rada, odbijanja, učenja, pogrešaka, selidbi, otkaza, novih početaka i vrlo običnog svakodnevnog prednog rada.
I možda je to ono što bih voljela da ljudi češće vide iza nečijeg uspjeha.
Ne postoji samo trenutak kada ti se nešto „dogodi“. Postoji ogroman broj dana kada napraviš ono što treba napraviti iako nemaš pojma kamo sve to vodi.
Ne želim sigurnost pod svaku cijenu.
Želim sposobnost da se ponovno snađem ako se okolnosti promijene.
To mi je danas puno vrjednije.
Cijeli život govoriš, vodiš, moderiraš i postavljaš pitanja drugima. Koje je pitanje koje bi netko konačno trebao postaviti tebi – a nikada ga nitko ne postavi?
Možda: „Katarina, jesi li zadovoljna sobom kada nitko ne gleda?“
Ne mislim pritom jesam li uspješna, koliko sam napravila, koliko ljudi sluša moj glas ili koliko je ljudi u publici kada izađem na pozornicu.
Nego, tko sam kada se sve to makne?
Mislim da je to pitanje važno jer živimo u vremenu u kojem vrlo lako možemo postati vlastiti PR.
A ja se sve više trudim biti stvarna osoba, sa svim svojim paradoksima. Netko tko zna biti vrlo hrabar, a onda se nekad i uplaši. Netko tko drugima zna dati dobar savjet, a sebi ga ne primijeni. Netko tko voli velike pozornice, ali jednako tako može satima uživati u gledanju macaklina u divljini. Netko tko želi napredovati, a istovremeno sve više cijeni jednostavnost.
I dalje imam svoje strahove, svoje loše dane i svoje krive procjene. Ne mislim da ih trebam sakriti da bih izgledala uspješno.
Naprotiv.
Mislim da je jedna od najljepših stvari koje možemo napraviti sa svojim iskustvom, pretvoriti ga u nešto korisno drugome.
Zato ne želim biti „zvijezda“. Želim biti dobra u onome što radim, ostati čovjek dok to radim i, ako mogu, nekome olakšati put onim što sam ja već morala naučiti na teži način. I to je to.
Mislim da je naš najveći životni konkurent zapravo vrlo jednostavan: mi od jučer.
Ne moram svaki dan pobijediti svijet. Dovoljno je da danas budem malo svjesnija, hrabrija, bolja ili istinitija nego što sam bila jučer.
I da ne zaboravim, svaki je dan novi početak.
Možda baš zato još uvijek vjerujem da je sve moguće.
Foto: Andrija Zelmanović