Postoji ona fotografija na kojoj smo nekada vidjeli samo mane. Danas je gledamo i mislimo: „Pa kako sam dobro izgledala!”. Tada nam je smetao trbuh, osmijeh, nos ili način na koji nam stoji haljina. Danas bismo se rado vratile u taj trenutak. Možda opet iz istog razloga – jer nam se čini da smo nekada izgledale bolje nego sada. Tako se zadovoljstvo vlastitim izgledom stalno pomiče. Još nekoliko kilograma manje. Malo bolja koža. Zategnutije tijelo ili još jedna korekcija, pa ćemo se fotografirati, otići na plažu, odjenuti ono što želimo i napokon se osjećati dobro.
Istodobno slušamo poruke da trebamo prihvatiti sebe, dok nam se gotovo svakodnevno nudi nešto što bismo na sebi trebale promijeniti. Njega, trening i estetski zahvati mogu biti osobni izbori u kojima uživamo. Ali što kada briga o izgledu počne zauzimati toliko prostora da određuje naše raspoloženje, samopouzdanje i odluke? Kada prestajemo raditi nešto dobro za sebe i počinjemo stalno tražiti novi nedostatak?
Upravo taj nesklad između poziva na prihvaćanje tijela i pritiska da ga neprestano poboljšavamo bio je povod za razgovor s Majom Matković, mag. psych., iz Nostosa – Psihološkog centra, fotografom Lukom Lajićem i fitness trenerom te kineziologom Marijem Valentićem. Iz tri različite profesionalne perspektive govorili su o tome kako nastaju nesigurnosti, što obrađene fotografije rade našim očekivanjima i zašto promjena izgleda ponekad donese zadovoljstvo, a ponekad samo novu stvar koju treba „popraviti”.
Nesigurnosti se grade puno prije prve obrađene fotografije
Nezadovoljstvo vlastitim tijelom rijetko počinje jednim komentarom ili jednom fotografijom. Maja Matković objašnjava da se ono gradi kroz različita iskustva. Ono što smo slušali o svom tijelu tijekom odrastanja, način na koji su članovi obitelji govorili o vlastitom izgledu, komentare vršnjaka, zadirkivanje, odbacivanje i poruke koje svakodnevno primamo iz okoline. Djeca vrlo rano uče što se smatra lijepim i poželjnim, ali i kakva se značenja pridaju određenom izgledu. Ako stalno slušaju da netko nakon mršavljenja izgleda bolje ili da određeni tip tijela znači disciplinu i uspjeh, lako mogu početi povezivati izgled s osobnom vrijednošću.
„Nije presudan samo komentar koji smo dobili, nego značenje koje smo mu pridali. Rečenica ‘imaš malo veći nos’ za jednu osobu može ostati usputan komentar, dok druga osoba iz nje može razviti zaključak ‘nisam dovoljno lijepa’ ili ‘ljudi će uvijek prvo primijetiti moj nos’. Takve se misli s vremenom mogu početi doživljavati kao činjenice”, objašnjava psihologinja. Uspoređivanje s drugima dodatno pojačava taj proces, posebno kada postane glavni način na koji procjenjujemo koliko vrijedimo.
Razliku između onoga što osoba vidi na sebi i onoga što vide drugi u svom radu često primjećuje Luka Lajić. Ljudi mu dolaze sa željom da na fotografiji izgledaju bolje. Ali njihove predodžbe o tome što treba promijeniti nisu uvijek jednake njegovima. Najčešće traže zaglađivanje kože, uklanjanje prištića ili sitne korekcije, no postoje i zahtjevi za povećavanjem ili stanjivanjem dijelova lica i tijela. „Vrlo često ljudi na sebi vide nešto što ja uopće nisam primijetio ili neku svoju karakteristiku doživljavaju potpuno drugačije”, kaže Lajić. Ono što klijentu smeta njemu ponekad uopće nije nedostatak, nego dio lica koji tu osobu čini prepoznatljivom.
Što zapravo očekujemo od promjene?
Željeti drugačiju frizuru, više mišića, manje kilograma ili estetsku korekciju samo po sebi ne znači da imamo loš odnos prema svom tijelu. Maja naglašava da briga o izgledu može biti dio brige o sebi i donijeti stvarno zadovoljstvo. Važno je, međutim, što očekujemo da će nam promjena omogućiti. Želja da promijenimo nešto što nam se ne sviđa razlikuje se od uvjerenja da ćemo tek nakon te promjene biti dovoljno vrijedni, sigurni ili voljeni.
„Ako osoba nakon određene intervencije u izgled osjeti kratkotrajno olakšanje, ali vrlo brzo počne ponovno tražiti novi nedostatak, provjeravati se u ogledalu, fotografirati iz različitih kutova ili tražiti potvrdu drugih, problem vjerojatno nije riješen promjenom izgleda. Samo se nakratko smanjila anksioznost”, objašnjava. Možemo promijeniti nešto na tijelu, a da način na koji doživljavamo sebe ostane isti. Upravo zato poruka „prihvati se takva kakva jesi”, koliko god dobronamjerna bila, nije uvijek dovoljna. Ako je uvjerenje da zbog izgleda nismo dovoljno dobri duboko ukorijenjeno, potrebno je raditi na tom uvjerenju i ponašanjima koja održavaju nezadovoljstvo.
Luka sličan obrazac primjećuje kod pojedinih klijenata koji su već napravili estetske zahvate. Ipak, žele dodatne promjene, kao da ne vide koliko su prethodne već utjecale na njihov izgled. Ne smatra problematičnom samu želju da nešto poboljšamo, nego trenutak u kojem promjene prestaju donositi zadovoljstvo i otvaraju potrebu za novim korekcijama. „Ako stalno tražimo novu manu i sve nam je teže drugima pokazati svoj stvarni izgled, mislim da trebamo zastati”, govori.
Mario Valentić granicu također prepoznaje u tome koliko izgled upravlja našim odnosom prema sebi. Prirodno je željeti dobro izgledati, biti u formi i osjećati se ugodno u vlastitom tijelu. Problem, kaže, nastaje kada o izgledu počnu ovisiti naše raspoloženje, samopouzdanje i vrijednost koju si pridajemo. „Tijelo ne bi trebalo biti projekt koji nikada nije završen”, poručuje. Ako stalno tražimo ono što nije dovoljno dobro, cilj se može pomaknuti nakon svakog napretka.
Tuđe najbolje izdanje uspoređujemo sa svojom svakodnevicom
Društvene mreže nisu jedini izvor nesigurnosti, ali stvaraju okruženje u kojem smo neprestano izloženi pažljivo odabranim tijelima, licima i životima. Vidimo dobar kut, povoljno svjetlo, odabranu pozu i fotografiju koja je možda dodatno obrađena, dok vlastito tijelo poznajemo u svim njegovim svakodnevnim promjenama. Mario upozorava da često gledamo nečiji „vrhunac”, a uspoređujemo ga sa svojim običnim izdanjem. Zbog toga smatra važnim i djecu i odrasle učiti da fotografija nije nužno dokument stvarnosti.
Maja pritom ističe da ne moramo potpuno vjerovati u realnost tih slika da bi one utjecale na nas. „Dovoljno je da ih često gledamo i da se počnemo pitati: ‘Zašto ja ne izgledam tako?’” Tada se uspoređujemo prema nepravednim kriterijima gdje sebe gledamo izbliza, svakodnevno, dok druge najčešće vidimo u njihovu najboljem izdanju. Korisno je zato primijetiti kako se osjećamo nakon vremena provedenog uz određeni sadržaj. Ako redovito završavamo s osjećajem da nismo dovoljno lijepi, mršavi ili uspješni, vrijedi preispitati čemu se izlažemo.
Luka dodaje da je danas gotovo svima dostupna mogućnost da na fotografiji nešto smanje, povećaju ili dodaju. Zbog toga granicu između stvarnog izgleda i uređene slike sve teže prepoznajemo, a očekivanja od sebe mogu postati nedostižna. Fotografija može prikazati našu najbolju verziju, ali ni osoba koju gledamo ne izgleda tako u svakom trenutku. Za Luku je zato važna i odgovornost onih koji stvaraju slike – fotografa, medija, brendova, autora kampanja i sadržaja koji sve više uključuje umjetnu inteligenciju. Podsjeća i da pritisak nije ograničen na žene. Strogi standardi postoje i za muškarce, iako se o njihovim nesigurnostima manje govori.
Koliko retuša je previše?
U svom radu Luka nastoji zadržati minimum retuširanja. Blago zaglađivanje kože, uklanjanje prištića i sitne korekcije prihvatljiv su mu dio obrade, dok velike modifikacije tijela i lica nastoji izbjegavati. Granica mu je dovoljno važna da je zbog nje znao odbiti i fotografiranje. „Dogodilo mi se da odbijem i samo fotografiranje jer je osoba unaprijed imala viziju toliko retuširanog i prenaglašenog izgleda da je to bilo izvan moje estetike”, kaže. Iako se želi prilagoditi klijentu, svjestan je da rad koji predstavlja kao svoj oblikuje očekivanja ljudi koji će ga tek angažirati.
Postoji i druga strana tog iskustva. Neki ljudi teško povjeruju da dobro izgledaju na profesionalnoj fotografiji pa im Luka pokaže neobrađeni materijal kako bi vidjeli što je već bilo prisutno prije retuša. Time im želi pomoći da prepoznaju vlastiti izgled, umjesto da zasluge za dobru fotografiju pripišu isključivo obradi. Prihvaćanje sebe, smatra, može postojati i uz objavljivanje retuširanih fotografija, ali važno je kakav odnos imamo prema svom stvarnom izgledu izvan njih. „Najvažnije je da osoba može prihvatiti sebe, pogledati se i reći: ‘U redu, to sam ja.’”
Trening koji počinje iz mržnje prema tijelu
Potreba za „popravljanjem” izgleda ne ostaje samo na fotografijama. Može postati i razlog zbog kojeg počinjemo trenirati, ali Mario smatra važnim preispitati takvu početnu motivaciju. Kada mu netko kaže da mrzi svoje tijelo i želi ga promijeniti, prvo bi pokušao promijeniti polaznu poziciju. Željeti biti snažniji, pokretljiviji, smanjiti masno tkivo, povećati mišićnu masu ili bolje izgledati legitimni su ciljevi. Ipak, dugoročno je važno što sebi govorimo dok ih pokušavamo ostvariti.
„Ja bih cilj formulirao više u smjeru: ‘Želim napraviti nešto dobro za svoje tijelo. Ne ‘moram kazniti ovo tijelo jer mi se ne sviđa’”, objašnjava. Nezadovoljstvo izgledom može biti početni impuls za trening. No ako stalno vježbamo iz osjećaja da nismo dovoljno dobri, teško ćemo doći do zadovoljstva. Posebno upozorava na trenutke kada trening postane način da „ispaštamo” zbog onoga što smo pojeli ili zbog propuštenog vježbanja. Misli poput „pojeo sam pizzu, sad moram odraditi sat vremena kardia” ili „nisam trenirao jučer, danas moram dvostruko” pokazuju drugačiji odnos prema aktivnosti. „Disciplina znači brinuti o sebi i kada ti se ne da, a ne mrziti sebe kada nisi savršen”, naglašava.
Kritičan je i prema dijelu fitness industrije koji koristi nesigurnosti za prodaju. Poruke o savršenom tijelu do ljeta, savršenom trbuhu u deset dana ili obećanja da svatko može izgledati kao određeni model stvaraju osjećaj da s nama nešto nije u redu. Fitness ima velik potencijal pomoći zdravlju. Ipak, Mario želi da se o njemu više govori kao o načinu za kvalitetniji život. Važnim smatra pitanje zašto treniramo? Zbog zdravlja, energije i pokretljivosti ili zato što vjerujemo da bez određenog izgleda ne vrijedimo dovoljno. „Moje tijelo nije moj neprijatelj. Ono je moj partner za cijeli život”, poručuje.
Kada izgled počne odlučivati kamo smijemo ići
Maja objašnjava da se granica između brige o izgledu i opterećenosti njime ne može odrediti samo prema vremenu provedenom pred ogledalom ili novcu potrošenom na njegu. Važnije je koliko izgled utječe na naše raspoloženje i ponašanje. Stalno provjeravanje u ogledalu, fotografiranje pa brisanje fotografija, promatranje jednog dijela tijela i traženje potvrde od drugih mogu biti znakovi da nezadovoljstvo zauzima previše prostora. Drugi važan znak je izbjegavanje: odgađanje druženja, intimnosti, fotografiranja ili odlaska na plažu zbog osjećaja da ne izgledamo dovoljno dobro.
„Ako netko kaže ‘neću na plažu dok ne smršavim’. Ili ‘neću se fotografirati dok ne popravim zube’, izgled više nije samo nešto o čemu razmišljamo, nego postaje uvjet za sudjelovanje u vlastitom životu”, objašnjava psihologinja. Izbjegavanje kratkoročno može donijeti olakšanje, ali dugoročno učvršćuje nesigurnost. Važno je zato da osjećaj vlastite vrijednosti gradimo kroz više područja života. Izgled može biti dio slike o sebi. Ali ne bi trebao zauzeti cijelu sliku, kao što je ne bi trebali potpuno određivati ni posao, uspjeh ili partnerski odnos.
Prihvaćanje tijela pritom ne znači da moramo voljeti svaki njegov dio i svakog dana biti zadovoljni odrazom u ogledalu. Maja naglašava da možemo imati nesigurnosti i svejedno sudjelovati u životu. Možemo otići na druženje i kada nam se ne sviđa kako izgledamo ili poželjeti promjenu bez uvjerenja da ćemo tek nakon nje vrijediti više. Takav odnos prema sebi ostavlja prostor i za brigu o izgledu i za dane u kojima se ne osjećamo najbolje.
Nemojmo čekati da prvo izgledamo „dovoljno dobro”
Osobi koja odgađa život do trenutka kada će biti zadovoljnija izgledom Mario bi poručio da ne čeka. Ne treba izgubiti pet kilograma da bi otišla na plažu, imati „bolji trbuh” da bi se fotografirala s djecom ili idealnu formu da bi se družila i uživala. Briga o sebi i život mogu se događati istodobno. Tijelo se mijenja tijekom cijelog života, upozorava, pa čekanjem da postane dovoljno dobro možemo propustiti mnogo lijepih trenutaka.
Maja dodaje da potpuna sigurnost u sebe ne mora prethoditi iskustvima koja želimo. Ponekad upravo sudjelovanje, unatoč nesigurnosti, pokazuje da možemo biti dobro i kada nismo potpuno zadovoljni izgledom. „Ako stalno čekamo da nesigurnost nestane prije nego što nešto napravimo, ona često postaje još jača. Ako postupno počnemo raditi stvari koje izbjegavamo, učimo da neugoda može doći i proći i da se možemo nositi s njom”, objašnjava. Cilj je razviti dovoljno fleksibilan odnos prema sebi da nas povremeno nezadovoljstvo ne zaustavlja.
Luka se vraća fotografijama koje tek nakon nekoliko godina počnemo gledati s nježnošću. Na njima odjednom vidimo koliko smo dobro izgledali, iako smo u trenutku kada su nastale možda bili puni zamjerki prema sebi. Zato smatra da trebamo više cijeniti razdoblje u kojem smo sada, dok stvaramo uspomene na koje ćemo se jednom osvrtati. „Možemo raditi na sebi, a istodobno biti nježni prema sebi i prihvatiti ono što jesmo danas”, kaže. Možda će nam upravo fotografija koju sada oklijevamo snimiti jednom biti posebno draga. Zbog ljudi, mjesta i trenutka koji je sačuvala.