Padne li vam mrak na oči kad vidite crnu mačku kako vam pred nosom prelazi put pa unatoč dobrom odgoju pljujete? Također, torbu ne ostavljate na podu, ne zviždite u kući, ne metete kad padne mrak?
Dobro pazite da ne sjednete na kut stola? Možda ste ovo posljednje prerasli i zaista vas više nije briga hoćete li se udati, no što je s ostalim nabrojanim?
Na našim prostorima i danas su živa brojna praznovjerja čiji korijeni sežu duboko u pretkršćansko doba. U vrijeme kada je priroda bila sveta, a svijet ispunjen božanstvima, duhovima i nevidljivim silama. Iako ih danas doživljavamo više kao simpatične navike ili folklor, mnoge od tih vjerovanja i dalje utječu na svakodnevne odluke i ponašanje, osobito u trenucima straha, neizvjesnosti ili velikih životnih prekretnica.
Urokljive oči i crveni konac
Jedno od najstarijih i najraširenijih slavenskih vjerovanja jest strah od uroka, odnosno „zlih očiju“. Vjerovalo se da zavist i loša energija mogu izazvati bolest, nesreću ili nemir, osobito kod djece i mladih žena. Zato se i danas na dječja kolica, krevetiće ili odjeću često veže crveni končić – boja krvi i života. Smatrala se najsnažnijom zaštitom od negativnih sila. U nekim krajevima još se uvijek koristi i plavo stakleno oko ili se izgovaraju zaštitne riječi kako bi se „skinuli uroci”.
Triput je triput
Kucanje o drvo, pljuvanje tri puta ili izgovaranje „da ne ureknem“ također imaju pogansko podrijetlo. Drvo je u slavenskoj mitologiji bilo sveto jer se vjerovalo da u njemu prebivaju duhovi predaka i božanstva. Kucanjem se tražila njihova naklonost, a pljuvanjem se simbolično odbacivala nesreća. Broj tri, kao sveti broj, dodatno je pojačavao zaštitnu moć rituala.
Prag kuće imao je posebno značenje. Smatrao se granicom između svijeta živih i svijeta duhova, mjestom gdje borave duše predaka. Zato se i danas u nekim obiteljima ne rukuje preko praga, ne sjedi se na njemu, ne ostavlja se obuća na samom ulazu. Ulazak lijevom nogom smatra se lošim znakom. Sve to potječe iz vjerovanja da se na tom mjestu mogu uznemiriti duhovi zaštitnici doma.
Snovi
Snovi su se oduvijek smatrali porukama iz drugog svijeta. Sanjati vodu značilo je promjene, zube gubitak ili bolest, zmije opasnost ili skrivenog neprijatelja, a vatru strast ili sukob. U slavenskoj tradiciji postojale su žene-tumačice snova koje su smatrane svojevrsnim vidovnjakinjama, a sanjarice su se prenosile s koljena na koljeno. I danas mnogi, osobito u osjetljivim životnim razdobljima, posežu za tumačenjem snova tražeći smjer ili upozorenje.
Žene – čuvarice života, sudbine i granice između svjetova
Veoma zanimljiva praznovjerja vezana uz žensku sudbinu, ljubav i plodnost.
Slavenska božica Mokoš, Perunova supruga i majka njegovog sina Jarila zaštitnica je žena, porođaja i doma. Ostavila je snažan trag u narodnim običajima. Vjerovalo se da se petkom ne smije prati rublje ni raditi teške kućanske poslove jer se time vrijeđa Mokoš i priziva nesreća u obitelji. Mnoge žene i danas instinktivno izbjegavaju određene radnje „za svaki slučaj“, ne znajući da time zapravo ponavljaju tisućljetne rituale.
U slavenskoj tradiciji žena, nositeljica života, bila je posebno osjetljiva na djelovanje nevidljivih sila. Zbog toga su se upravo uz žensko tijelo, plodnost, brak i majčinstvo vezala brojna praznovjerja i zaštitni rituali koji su se zadržali do danas.
Djevojkama se strogo savjetovalo da ne sjede na pragu ni na kutu stola jer se vjerovalo da će „presjeći“ svoju sudbinu ili odgoditi udaju. Prag je, kao granica svjetova, bio osobito opasan za žene u prijelaznim razdobljima – djevojaštvu, trudnoći i nakon poroda.
Rodilje se nekoć nisu smjele same kretati noću. Ispod jastuka im se stavljalo željezo, nož ili crveni konac kako bi se zaštitile od demona koji kradu djecu i životnu snagu, poput slavenske more ili vile porodilje.
Trudnice su bile pod zaštitom, ali i pod brojnim pravilima. Primjerice, nisu smjele gledati ružne prizore, pokope ni požare, da se dijete ne „obilježi“. Nisu smjele preskakati uže, sjediti na pragu, stajati na raskrižju niti se vraćati s puta… Sve je to moglo utjecati na porođaj i dijete. I danas se u mnogim obiteljima trudnicama instinktivno govori: „Nemoj ovo, nemoj ono – za svaki slučaj.“
Menstrualna krv smatrala se iznimno snažnom – istodobno opasnom i zaštitničkom. Žena u tom razdoblju nije smjela ulaziti u polje, dirati stoku ni pripremati određenu hranu jer se vjerovalo da može „ureći“ ili uništiti plodnost. Trag tog vjerovanja vidi se i danas u nelagodi i tišini koja još uvijek prati razgovore o menstruaciji.
Posebna praznovjerja vezana su uz kosu
Ženska kosa smatrala se spremnikom životne snage i erotske moći. Zato se nije smjela bacati bilo gdje – spaljivala se ili zakapala kako je netko ne bi iskoristio za čaranje. Djevojke nisu smjele češljati kosu noću jer se vjerovalo da time dozivaju duhove i „mrse“ vlastitu sudbinu.
Žene su bile i čuvarice magijskog znanja. Bajalice, travarice i primalje smatrane su posrednicama između svjetova. One su znale kako skinuti uroke, prizvati mlijeko u dojke ili zaštititi dijete od noćnih mora. Mnoge današnje „bapske priče“ o vodi ispod kreveta, crvenoj vrpci, molitvama koje se šapuću u tri navrata ili soljenju praga izravni su ostaci tih ženskih rituala.
U slavenskoj kozmologiji je bila toliko moćna da je njezinu energiju trebalo usmjeravati i umirivati ritualima. Današnja praznovjerja vezana uz udaju, trudnoću, porođaj, kosu, krv i kućni prag samo su blijedi odjeci tog drevnog shvaćanja žene kao bića koje stoji na granici života i smrti, vidljivog i nevidljivog svijeta.
Mnoga slavenska vjerovanja žive i danas
Toliko su ukorijenjena da ih provodimo automatski, „za svaki slučaj“, čak ih i ne smatramo praznovjernima. Ovo su neka od najraširenijih:
- Ne vraćaj se po zaboravljenu stvar – vjerovalo se da se povratkom „prekida“ sretni tijek sudbine. Ako se moraš vratiti, pogledaš se u ogledalo kako bi zbunila zle sile.
- Ne sjedi na stolu – stol je u slavenskoj tradiciji bio sveto mjesto (žrtvenik doma). Sjedenje na njemu značilo je prizivanje oskudice ili nesreće.
- Ne prolazi ispod ljestava – ljestve tvore trokut, sveti simbol, a prolazak ispod njega narušava ravnotežu između svjetova.
- Razbijeno ogledalo = nesreća – ogledalo se smatralo čuvarom duše; njegovim razbijanjem narušava se duhovna cjelovitost.
- Ne ostavljaj kruh okrenut naopako – kruh je simbol života i sunca; okrenuti ga znači „okrenuti sreću“.
- Ne daruj nož bez novčića – oštri predmeti „režu“ odnose pa se simbolično kupuju da se prekine loša energija.
- Ne zviždi u kući – prizivaju se miševi, siromaštvo i nemir; zviždanje je nekad smatrano dozivanjem duhova.
- Ne meti navečer – iznosi se sreća iz kuće; metenje je magijski čin uklanjanja, a noću se ne dira sudbina.
- Ne preskači preko djeteta – „zaustavlja se rast“ jer se presijeca njegova životna linija.
- Kad se prospe sol – svađa – sol je bila sveta i skupa, a prosipanje je značilo narušavanje harmonije. Zato se baca malo soli preko lijevog ramena da se odbije nesreća.
- Ne ostavljaj torbu na podu – novac „bježi“ jer je pod povezan s podzemnim svijetom i gubitkom.
- Kad te svrbi dlan – dolazi novac ili odlazi – lijevi prima, desni daje, prema starim vjerovanjima o energetskim tokovima.
- Ne izgovaraj sreću naglas bez „kucanja u drvo“ – sreća se ne smije izazivati jer duhovi zavide ljudskoj radosti.
- Ne gasi svijeću puhanjem – dah je životna sila; puhati znači „otpuhivati“ sreću ili dušu.
- Ako se ptica zabije u prozor – loš znak – ptice su glasnici između svjetova.
- Ako te pauk posjeti u kući – dolazi novac – pauk tka sudbinu, povezan je s božicom Mokoš.
- Ne ostavljaj prazne boce na stolu – prizivaju siromaštvo, jer praznina simbolički poziva još praznine.
Sva ova vjerovanja potječu iz slavenske kozmologije u kojoj je svijet bio isprepleten vidljivim i nevidljivim silama, a čovjek je malim ritualima održavao ravnotežu i osjećaj kontrole.