Znam da vam se često čini, kad me slušate, da sam oduvijek puna samopouzdanja i sretna što sam se odlučila na amputaciju. Oduvijek govorim kako je amputacija najbolja odluka koju sam ikad donijela – i to je apsolutno i dalje istina. No, amputacija ipak sa sobom nosi određene traume. Odnosno, to je jedno od najtraumatičnijih, ako ne i najtraumatičniji događaj mog života. Koliko god sam ja bila unaprijed „pripremljena“ na to, nitko vas zapravo ne može pripremiti na to.
Nakon amputacije izgubila sam samopouzdanje
Nakon amputacije izgubila sam samopouzdanje koje sam prije imala. Jako mi je bilo teško gledati samu sebe u ogledalu bez noge. Pogotovo ako još k tome stojim gola. Iako je noga koju sam imala bila deformirana te ni ona izgledom nije bila niti približno kao normalna, zdrava noga, opet mi je bilo lakše vidjeti nogu do poda, kakva god da je ona bila, nego sebe bez noge.
Istina je da su mi trebale godine da vratim to samopouzdanje koje sam imala. Trebalo mi je više od pet godina da budem ovo što sam i danas. Da vam govorim o svemu. O svom životu s invaliditetom, izazovima, pokazati nogu bez proteze, pričati o seksu i svim ostalim temama.
Fetiš mi je pomogao vratiti samopouzdanje
Ako me pitate što savjetujem vama – kako da vratite samopouzdanje koje ste izgubili, ili izgradite ono koje nemate u mjeri u kojoj želite jest, da budete otvorenog uma i istražujete. Nikad ne znate što će vas iznenaditi i usmjeriti vaš život u nekom smjeru.
Upravo sam ja tako, prije 12 godina, otkrila da uz kožnu odjeću postoji i latex. S vremenom shvatila da mi fetiš – latex, koža i sve što dolazi uz to vraća samopouzdanje. Sjećam se kako sam gledala žene koje su tako odjevene i bile su mi jednostavno prekrasne te prepune samopouzdanja. To se dogodilo i meni. Kada bih odjenula lateks, visoke kožne čizme, našminkala se, u ogledalu više nisam vidjela svakodnevnu sebe, Anju kao osobu s invaliditetom. Vidjela bih prekrasnu ženu koju invaliditet ne definira u svojim, ali i tuđim očima.
Sjećam se da sam se od prvog puta u koži i latexu osjećala sjajno. No, nisam odmah prepoznala što je to tako dobro za mene. S vremenom sam shvatila – ta „druga“ ja, moj alter-ego mi diže samopouzdanje. A kroz godine polako se počelo prelijevati i na svakodnevni život kada sam bila najobičnije odjevena.
Zašto bi vam bilo nelagodno u vlastitoj koži!?
Već sam puno puta govorila o tome kako sam nakon amputacije imala problem hodati u kratkim haljinama u Hrvatskoj. Dijelom zato što mi je i samoj bilo nelagodno u vlastitoj koži. Tome je definitivno doprinijelo i ponašanje ljudi na ulici. Bez imalo su srama doslovno gledali u moju protezu. Promatrali me dok hodam i postavljali pitanja poput što mi je i zašto – bez imalo poštovanja i bontona. I opet, kako uvijek kažem, nije mi nikada problem educirati nekoga, jer taj netko možda doma ima sličnu situaciju. Ali za sve postoji granica, postoji poštovanje i postoji diskrecija.
S druge strane, osjećala sam se jako slobodno bilo gdje izvan granica Lijepe Naše. Tamo ljude doslovno nije briga imam li protezu ili ne. Čak se razlika vidi i na našoj obali ljeti. Vrlo jasno osjetim kada sam okružena strancima koji ne obraćaju pažnju na protezu, ni na mene bez proteze. I nažalost, jednako jasno osjetim kada sam među našima koji opet, na vrlo ružan način, zagledaju u moju nogu.
Photoshooting koji me zacijelio
I tako sam se, nakon nebrojenih putovanja, te 2019. godine vratila s prijateljima iz Berlina, gdje sam bila na fetiš festivalu i nosila prekrasnu latex haljinicu. Prvi put nakon svih tih godina od operacije osjećala sam se toliko slobodno, dobro i samopouzdano. Po povratku u Zagreb odlučila sam napraviti photoshooting koji mi je dao „točku na i”. Ili možda bolje rečeno, zacijelio i one male ranice koje su ostale.
To fotografiranje bilo je upravo u toj haljinici i štiklama, gdje sam zapravo spojila fetiš, modu i invaliditet. To su stvari koje ljudi inače ne povezuju. Ne mogu reći da nisu spojive, jer sve je spojivo ako znaš kako, ali moda i invaliditet se rijetko spajaju. A kad tome dodamo fetiš, u ovom slučaju latex, to postaje još veći kaos u glavama ljudi. Jednostavno ne znaju što bi s tom rečenicom, a kamoli s nečim više.
I upravo sam tim činom otpustila sve ono što je ostalo. Ne mogu reći negativne emocije, ali tu nesigurnost i manjak samopouzdanja. To je bio trenutak kada sam odlučila: fuck this shit. Ovo je moj život i ja ću se ponašati kako želim i nositi što želim, bez obzira na to što netko gleda u mene i moju protezu.
I zapravo, ako nekome smeta moja proteza – to nije moj problem. Meni Pamela ne smeta, već je produžetak mene. Upravo u tome je bila najveća promjena. Ne samo u tome kako me drugi vide, nego kako ja vidim samu sebe.