Krenimo od definicije – ljubav je osjećaj koji je usmjeren prema drugoj osobi dok opsesija predstavlja, što je možda teško za povjerovati, fokusiranost na samog sebe. Kada iskreno i istinski volimo tada poštujemo osobu prema kojoj gajimo taj osjećaj te cijenimo želje i karakter po kojima se ta osoba razlikuje od nas.
Što je ‘zdrava zaljubljenost’?
Kod zdrave zaljubljenosti, kada druga strana ne uzvraća istom mjerom, postajemo tužni i osamljeni, no nakon nekog vremena ponovo oživimo. Kada tu osobu još uvijek volimo, a više nismo s njom, eventualno dođe do trenutka kada je moramo preboljeti i tad činimo stvari kako bi sve zaboravili i posvetili se sebi samima.
Potreba našega partnera ili naša potreba?
Ljubav je usmjerena na potrebe našeg partnera ili simpatije. U slučaju opsjednutosti prevladava koncentriranost na vlastite želje i potrebe koje imamo i koje pod svaku cijenu želimo zadovoljiti. To je patološka želja posjedovanja druge osobe koju vidimo kao trofej, predmet…
Opsesija se može usporediti s osjećajima koje imaju djeca kada ne dobivaju ono što žele – rade sve kako bi na kraju to nešto i dobili. Tako i osoba koja je opsjednuta pokušava objekt svoje požude prisiliti da uzvraća iste ili još intenzivnije emocije.
Opsjednut čovjek je u stvari individua koja si nije sposobna priznati realnost te je uvjerena da će s vremenom “pobijediti”. Opsesivna zaljubljenost je kao bolest i poremećaj te zahtjeva stručnu pomoć jer s vremenom čak može postati i ugrožavajući za drugu stranu.
Opsesivni ljudi često ulaze u romantične odnose s ljudima za koje procjene kako ih je potrebno “spašavati”. Gaje velik strah od napuštanja i teško donose odluke bez vanjskog odobravanja. Takvim ponašanjem nastoje ublažiti vlastitu anksioznost, ujedno težeći da ljude oko sebe učine sretnima – čak i kada su sami nesretni.
S druge strane, u ljubavnim odnosima može doći do situacija u kojima se jedan od partnera boji samoće i odbacivanja te trpi štošta kako bi sačuvao tu vezu.
Faze opsesivnog ponašanja
O opsesivnosti i opsjednutosti pisao je John D. Moore, koji u svojoj knjizi „Confusing Love with Obsession” tumači četiri faze ljubavne opsesije.
- Prva faza je atrakcija u kojoj osoba primjećuje potencijalnog partnera koji zatim postaje objekt opsjednutosti. To se događa vrlo brzo i već u početku opsjednuta individua zamišlja romantičnu ljubav i sve planira u detalje. Uočava fizički izgled i ne percipira znakove koji možda ukazuju da druga strana ne želi imati veze s njom; slijepo sluša svoju opsesiju.
- Druga faza je posesivnost – osoba se sve više brine zbog ljudi koji se nalaze u blizini njenog „objekta” te postaje izuzetno ljubomorna.
- U trećoj fazi dolazi do praćenja i nadgledanja druge osobe: promatra i prati život druge jedinke u svim aspektima te se pokušava nametnuti po svaku cijenu.
- U zadnjoj fazi se osoba osjeća krivom, nezadovoljna je, gubi samosvijest, često se prepušta drogama, alkoholu, u ekstremnim slučajevima čini ili pokušava izvesti suicid. Često ima potrebu osvetiti se i ljuta je na “predmet” vlastite žudnje, ali i negira da je takav osjećaj uopće postojao.
Znakovi koji ukazuju na opsesivno ponašanje
Kako znati jeste li u vezi s nekim tko je opsjednut vama? Ili ste možda vi onaj koji je opsjednut?
Onaj tko vas želi na silu mijenjati, naročito vaše oblačenje, mišljenje i stavove zapravo vas i ne voli. Ljudi koji su previše ljubomorni i ne dopuštaju vam druženje s prijateljima, rodbinom, roditeljima posesivno vas žele za sebe. Ako se u javnosti prema vama ponaša kao prema trofeju, to također nije dobar znak.
Ako ta osoba želi stalno biti s vama, kada odete na kavu ili posao stalno vas naziva i provjerava, gleda i prekopava po vašim osobnim stvarima telefonu, kompjuteru itd., tada vjerojatno imate posla s osobom koja je opsesivna.
Kako dolazi do ovisnosti
Ovisnost o drugoj osobi ne nastaje “danas”. Njeno podrijetlo je emocionalna prošlost osobe, posebice u odnosu s roditeljima tijekom djetinjstva. Poremećaj u obitelji nastaje kada roditelji ne mogu zadovoljiti potrebe svoje djece na prihvatljiv način tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Razlog tome mogu biti alkoholizam i slične ovisnosti, duševne bolesti, tjelesne bolesti, siromaštvo, gubitak ili pak nasilje u obitelji.
Ako se dijete osjećalo nevoljenim, u odrasloj će dobi često nalaziti partnere o kojima će ovisiti u psihičkom ili fizičkom smislu. Takve osobe brzo nauče zanemariti svoje osjećaje i potrebe jer se osjećaju nemoćnima i nesposobnima da promijene okolnosti u kojima se nalaze ili još i gore – zbog toga što su naučili da će ih se kazniti zbog izražavanja svojih osjećaja i potreba. U konačnici se nauče odvojiti od svojih osjećaja i potreba te umjesto njih razviju obrambenu strategiju nastojanja da kontroliraju druge kako bi se osjećali sigurno i kako bi realizirali ljubav i prihvaćanje za kojima žude.
Djeca iz disfunkcionalnih obitelji vjeruju da su baš ona odgovorna za probleme drugih, osobito svojih roditelja. Rezultat toga je niska razina samopoštovanja i vjerovanje da su nesposobni ili nezaslužni osjećaja ljubavi.
Drugim riječima, probleme svojih roditelja doživljavaju kao svoje. Razvijaju nerealna očekivanja o tome što jest, a što nije njihova odgovornost te što mogu, a što ne mogu kontrolirati u odnosima.
U svakom slučaju, takvim osobama je potrebna stručna pomoć.
Izvor: Metro-portal.hr, zivim.hr