Pustinjski lav kako mnogi, kao da je lik o mitskom heroju iz neke legende, nazivaju libijskog pukovnika (skroman kakav već jest,nije si za razliku od većine ostalih vojnih diktatora dodijelio čin generala, jer kaže Libijom, ionako, vlada narod) Muammara al-Gaddafija, uglavnom voli uz sebe imati beduinski šator. U njemu, okružen svojom osobnom Amazonskom gardom prelijepih Afrikanki "prima" političare zavaljen u mini-prijestolje koje baš i ne paše u beduinski šator, ali nema veze jer bitno je ostaviti dojam nadmoći.
Veliki mu je gušt i dojahati na devi, pa ih se tako, npr. Beograd, dokopao za svoj ZOO vrt, kada je to učinio 1961., sudjelujući na Summitu nesvrstanih koji se tamo održavao. Pukovnik Gaddafi danas slavi 40 godina, ne znam zašto kada Libijom vlada narod, a ne on, od dolaska na vlast.
Slaviti će dugo – 6 dana i noći – bučno i rasipnički kako to samo on zna. S dodatnim razlogom za zadovoljstvo.
Prije točno 10 dana pobjednički je, izgrlivši ga i izljubivši, dočekao jedinog osuđenog za rušenje Pan Amovog aviona 1988. nad Lockerbiem u južnoj Škotskoj, Abdelbeseta Ali Mohmeda al-Megrahija. Njega su iz zatvora Greenock, zbog ‘humanitarnih razloga’, jer umire od karcinoma te mu navodno ostaju još samo 3 mjeseca života, oslobodile i pustile da umre u svojoj domovini – škotske vlasti.
Zgrožene obitelji, i ne samo one, zbog 270 poginulih putnika i članova posade, od kojih je 189 Amerikanaca, sada će imati razloga za još veću nevjericu.
Cijeli blog pročitajte na
www.bankamagazine.hr
You must be logged in to post a comment Login