Mentalno zdravlje u našem društvu još je uvijek tema o kojoj se premalo govori, osobito kada je riječ o osobama starije životne dobi. Dok se posljednjih godina sve više otvara prostor za razgovor o anksioznosti i depresiji kod mlađih generacija, mentalne bolesti kod starijih ljudi i dalje ostaju prekrivene šutnjom, nerazumijevanjem i stigmatizacijom.
Prema procjenama, u Hrvatskoj danas živi između 50 i 87 tisuća osoba koje boluju od nekog oblika demencije. Najčešće je to Alzheimer, a stručnjaci upozoravaju kako će taj broj u narednim godinama dodatno rasti. Posebno zabrinjava podatak da demencija pogađa gotovo svaku treću osobu stariju od 85 godina.
Osim demencije, velik broj starijih osoba suočava se s depresijom, anksioznim poremećajima, psihozama i drugim mentalnim poteškoćama koje značajno utječu na kvalitetu života. No, njihove obitelji koje često preuzimaju ulogu skrbi, ostaju bez adekvatne podrške sustava. Podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pokazuju kako među osobama starijima od 65 godina desetci tisuća ljudi žive s ozbiljnim psihičkim poremećajima, dok više od 235 tisuća starijih osoba ima neurotične, anksiozne ili stresne poremećaje.
Mnogi od njih zbog pogoršanja zdravstvenog stanja trebaju psihijatrijsku pomoć, dugotrajnu terapiju lijekovima ili hospitalizaciju. Razlozi hospitalizacije najčešće uključuju dezorijentiranost, agresivnost, suicidalnost, tešku depresiju ili nemogućnost samostalne brige o sebi. U težim slučajevima obitelji više ne mogu same skrbiti o oboljeloj osobi pa je nužan smještaj u domove ili specijalizirane ustanove, kojih u Hrvatskoj i dalje nema dovoljno.
Hrvatska nije dovoljno pripremljena za rastući broj starijih osoba
Stručnjaci već godinama upozoravaju da Hrvatska nije dovoljno pripremljena za rastući broj starijih osoba s mentalnim i neurodegenerativnim bolestima. Nedostaje psihogerijatrijskih odjela, stručnog kadra i institucionalne podrške, zbog čega najveći teret skrbi najčešće pada upravo na članove obitelji.
Na tu temu, razgovarali smo s čitateljicom, čiji su podaci poznati redakciji te s našom autoricom na She.hr portalu, Teom Bašić, komunikologinjom, edukantica psihoterapije i autorica knjige „Daj da ti nacrtam“.
„Imam majku od 80 godina kojoj su dijagnosticirani teški anksiozni poremećaj i demencija koja je posljednjih pet godina značajno uznapredovala. Najteže mi je bilo prihvatiti da to više nije moja mama kakvu sam poznavala. Imala sam osjećaj kao da svakim danom pomalo nestaje i postaje neka druga osoba. To dugo nisam mogla priznati ni svojim sestrama, suprugu ni djeci, iako su upravo djeca, danas već odrasli ljudi, često govorila da „baka više nije tu” i da nam je potrebna stručna pomoć.
Dugo sam odbijala nazvati njezinu liječnicu opće prakse ili psihijatra i otvoreno razgovarati o njezinoj demenciji. Osjećala sam golemi sram i krivnju pri samoj pomisli da je „napuštam” ako je smjestim u bolnicu ili dom. Istovremeno me bio strah i osude okoline, kao da priznati da više ne možeš sam nositi teret brige o roditelju znači da si zakazao kao dijete.“
Ovo nije jedinstvena situacija, već realnost u Republici Hrvatskoj i tema o kojoj se jako malo priča. Zbog toga smo razgovarali s Teom te je upitali zašto je toliko teško djeci prihvatiti majčinu bolest, pogotovo ako se radi o mentalnim ili psihičkim bolestima?
Problem prhvaćanja
„Majka je za dijete najčešće prvi osjećaj sigurnosti, stabilnosti i pripadnosti. U ranom razvoju dijete je emocionalno snažno povezano s majkom, gotovo bez jasne granice između sebe i nje. Zato je proces odvajanja i stvaranja vlastitog identiteta jedan od najvažnijih razvojnih zadataka.
Kada se majka razboli, osobito od psihičke bolesti, taj proces postaje mnogo teži. Dijete gubi osjećaj stabilnosti. Istovremeno, teško razumije zašto se ponašanje roditelja mijenja, zašto majka više nije emocionalno dostupna ili ne može funkcionirati kao prije. Budući da psihičke bolesti često nisu „vidljive“, djeca nerijetko misle da su ona kriva ili odgovorna za stanje roditelja.
Uz to se često javljaju osjećaji srama, zbunjenosti, ljutnje i krivnje. Posebno u sredinama u kojima se o mentalnim bolestima još uvijek šuti ili ih se stigmatizira”, objasnila nam je.
Nismo odgovorni za bolest roditelja
Prvi korak pri prihvaćanju stanja svojih roditelja jest razumjeti da oni (djeca) nisu odgovorni za bolest roditelj. Tea pojašnjava: „Djeca često preuzmu ulogu “spasitelja” i preuzimaju odgovornost za emocionalno stanje obitelji, gdje osjećaju da moraju stabilizirati obitelj, iako za to nemaju ni razvojne ni emocionalne kapacitete.“
Ističe kako je važno da djeca imaju siguran prostor u kojem mogu govoriti o svojim emocijama, kao što je razgovor s drugom odraslom osobom od povjerenja, psihologom, terapeutom ili bliskim članom obitelji.
„U situacijama kada je potrebno kontaktirati psihijatrijsku ustanovu, djeca često osjećaju krivnju mada su već odrasle osobe. Kao da “izdaju” roditelja. Javlja se obrambeni mehanizam koji pokušava zaštititi idealiziranu sliku roditelja i spriječiti njezino „ukaljanje”. Ta slika često nije utemeljena u stvarnosti, nego u našoj potrebi i nadi da je roditelj mogao biti onakav kakav nam je trebao u djetinjstvu.“
Djeci bolesnih roditelja najpotrebniji je osjećaj da nisu sama i da postoji barem još jedna stabilna, odrasla osoba koja može „držati prostor“ za njih. Onaj netko tko ih vidi, sluša i ne umanjuje ono što proživljavaju.
Podrška je važna!
U praksi se često događa da obitelj problem izbjegava ili ga prebacuje na dijete, što može dovesti do emocionalne izolacije i preranog preuzimanja odraslih uloga. Zato je ključno da okolina ne ostane pasivna. Podrška može biti jednostavna, ali iznimno važna: pitati dijete kako je, priznati težinu situacije, ponuditi konkretnu pomoć i biti prisutan bez osuđivanja. Djeci je posebno važna dozvola da ostanu djeca. To znači da imaju pravo na vlastiti razvoj, školu, prijatelje, odmor i interese, bez osjećaja da moraju brinuti o roditelju.
Osim emocionalne podrške, važna je i stručna pomoć. Psihološko savjetovanje ili terapija mogu pomoći djetetu da razumije vlastite emocije, razvije zdrave granice i postupno izađe iz uloge preuzete odgovornosti. Najvažnije je da poruka ostane jasna: dijete nije uzrok bolesti i nije odgovorno za njezino liječenje.