Mobitel je nestao iz osnovnih škola. Od ožujka ove godine učenici ga u Hrvatskoj ne smiju koristiti ni na nastavi ni tijekom odmora, odnosno u cijelom prostoru škole. Učenici ga i dalje mogu donijeti, ali prema pravilima pojedine škole mora ostati spremljen. U srednjim školama zabrana vrijedi tijekom odgojno-obrazovnog rada, dok škole vlastitim pravilima mogu uvesti i stroža ograničenja.
Time je Hrvatska napravila ono što posljednjih godina radi sve veći broj obrazovnih sustava, a to je da iz školskog prostora pokuša maknuti uređaj koji je postao gotovo stalni pratitelj djece. No upravo se tu otvara pitanje koje je šire od same zabrane: može li škola biti bez mobitela, a da istodobno bude škola koja djecu priprema za digitalni život?
Neke škole pritom se mogu pohvaliti da su takva pravila uvele i prije državne zabrane. Iskustva tih škola pokazuju da se djeca na pravila mogu prilagoditi, ali otvaraju i drugo pitanje: što se događa kada školsko zvono zazvoni? Mobitel nije nestao iz života djece, samo je nestao iz škole. Upravo je škola mjesto na kojem se te dvije stvarnosti najjasnije sudaraju. Ondje se susreću pravila, učenje i potreba za koncentracijom s navikama generacije koja je odrasla uz stalnu dostupnost ekrana.
Što se događa kada pravilo izađe iz škole?
Zabrana može maknuti uređaj iz učionice, može smanjiti broj notifikacija, ometanja i situacija u kojima učenik tijekom odmora gleda u ekran umjesto u druge učenike. Može pomoći nastavniku da lakše održi pažnju razreda, ali ne može ugasiti grupne chatove, društvene mreže, online sukobe, snimanje vršnjaka, dijeljenje fotografija, pritisak vršnjaka ili sadržaje koji djecu čekaju čim izađu iz školskog dvorišta. A upravo se dio problema koje povezujemo s mobitelima događa izvan škole.
„Sama zabrana ne rješava probleme u odnosima među djecom ni uzroke nasilja. Uvredljive poruke, prijetnje i isključivanje iz razrednih grupa mogu se nastaviti čim dijete izađe iz škole. Uostalom, nasilje koje se događa na internetu prati žrtvu posvuda i u bilo koje vrijeme“, ističe Tomislav Ramljak, voditelj Centra za nestalu i zlostavljanu djecu.
Provedba je jedna od slabijih točaka rasprave o zabranama. Podaci OECD-a iz istraživanja PISA 2022. pokazuju da zabrana na papiru ne znači nužno da učenici uređaje prestaju koristiti. Među učenicima koji su pohađali škole u kojima je korištenje mobitela bilo zabranjeno, njih 29 posto navelo je da pametni telefon u školi ipak koristi nekoliko puta dnevno, a dodatnih 21 posto svakodnevno ili gotovo svakodnevno. To otvara pitanje nadzora, ali i pitanje svrhe zabrane: koliko energije škola treba trošiti na provođenje pravila, a koliko na učenje odgovornog korištenja tehnologije?
Digitalne navike djece u školi sudaraju se s pravilima, učenjem, pažnjom i socijalnim odnosima. Mobitel može ometati nastavu, ali isti uređaj može biti i alat za učenje. Može služiti za traženje informacija, komunikaciju s roditeljima ili rad na školskom zadatku, ali i za snimanje nastavnika bez njegovog znanja, fotografiranje učenika, dijeljenje sadržaja u grupnim chatovima ili nastavak sukoba koji je počeo u školskom hodniku. Poseban problem predstavlja dijeljenje fotografija i videozapisa djece. Agencija za zaštitu osobnih podataka (AZOP) upozorava da javna objava takvog sadržaja može imati dugoročne posljedice: sadržaj se može kopirati i ponovno objavljivati, koristiti za stvaranje deepfakeova ili za kloniranje lica i glasa.
Istodobno, podaci OECD-a pokazuju da odnos prema tehnologiji u školi nije jednostavno pitanje „više” ili „manje” tehnologije. Digitalni uređaji mogu biti korisni za učenje, ali mogu postati i izvor ometanja. Ako dijete ne zna kada mu mobitel pomaže, a kada mu odvlači pažnju, sama zabrana ne uči ga toj razlici.
„Ne možemo zaključiti da je problem riješen samo zato što mobitele više ne vidimo u učionicama. Istraživanje Sveučilišta u Birminghamu pokazalo je da učenici u školama s restriktivnijim pravilima manje koriste mobitele tijekom školskog dana, ali nije utvrđeno da učenici ukupno znatno manje koriste mobitele i društvene mreže. Iako taj nalaz sam po sebi ne govori u kojoj se mjeri nasilje preselilo izvan škole, upozorava na ograničenja zabrane kao samostalne mjere“, pojasnio je Ramljak.
S druge strane, učenici su u novijem britanskom istraživanju isticali i drugu stranu mobitela: za njih on nije samo izvor zabave, nego način komunikacije, organizacije svakodnevice, pristupa informacijama i, u nekim situacijama, osjećaja sigurnosti.
A što ako dijete zna koristiti tehnologiju, ali ne zna upravljati njome?
Pitanje nije samo koliko djeca koriste tehnologiju, nego zašto, kada i kako je koriste. To postaje posebno važno kada u školsku priču uključimo umjetnu inteligenciju. Mobitel može biti zaključan u torbi, ali ChatGPT i drugi alati mogu biti dostupni kod kuće, na računalu ili drugom uređaju.
Hrvatsko istraživanje udruge Suradnici u učenju, provedeno na 2514 učenika osnovnih i srednjih škola krajem 2025., pokazalo je da oko 60 posto ispitanih učenika barem povremeno koristi alate umjetne inteligencije. Istodobno, oko 80 posto učenika prepoznaje da UI može davati netočne ili pristrane informacije, a oko 70 posto smatra da odgovore umjetne inteligencije treba provjeravati.
Djeca danas vrlo brzo nauče otvoriti aplikaciju, pronaći video ili koristiti chatbot. To, međutim, nije isto što i digitalna pismenost. U najnovijem ciklusu PISA istraživanja učenici su odgovarali i o korištenju umjetne inteligencije. U Hrvatskoj 48 posto učenika navodi da barem jednom tjedno koristi UI chatbotove kako bi im pomogli u učenju. Trećina ih koristi UI za sažimanje tekstova ili pisanje školskih zadataka, a gotovo trećina za početno istraživanje neke teme.
Kako prepoznati pouzdanu informaciju?
Što učiniti kada umjetna inteligencija napiše zadaću umjesto učenika? Kada šala u grupnom chatu postaje nasilje? I, možda najvažnije, kome se dijete može obratiti kada se dogodi nešto što ne zna samo riješiti?
Škola mora odlučiti kako će učenike učiti kritičkom razmišljanju te kako provjeravati odgovore umjetne inteligencije, prepoznati netočan sadržaj, zaštititi privatnost, razlikovati pomoć od prepisivanja i koristiti digitalne alate, a da ne zamijene vlastito razmišljanje. Drugim riječima, dijete koje izađe iz škole trebalo bi znati ne samo kada treba ugasiti mobitel, nego i zašto ga treba ugasiti, kada ga ponovno uključiti i što napraviti kada ga digitalni sadržaj počne voditi umjesto njega.
„Roditeljima je potrebna podrška u postavljanju granica korištenja uređaja, prepoznavanju rizika i razgovoru s djetetom, ali i u razumijevanju kako korištenje interneta utječe na njegovo spavanje, školske obveze, odnose i svakodnevno funkcioniranje“, istaknuo je Ramljak.
Problem više nije samo u mobitelu
Rasprava o zaštiti djece na internetu sve se više pomiče s pitanja koliko vremena dijete provodi na mobitelu prema pitanju kako su digitalne platforme dizajnirane i kakvu zaštitu djeci pružaju. Europska komisija je u rujnu 2026. predstavila prijedlog Europskog akta o digitalnoj sigurnosti djece, poznatog kao EU Kids Act. Prijedlog predviđa stroža pravila za pristup djece društvenim mrežama i druge mjere zaštite djece na internetu, uključujući dobne provjere, privatne profile djece prema zadanim postavkama, lakše blokiranje i utišavanje kontakata te ograničavanje funkcija poput beskonačnog skrolanja i push-obavijesti u vrijeme spavanja.
Time se pitanje zaštite djece na internetu sve više pomiče prema odgovornosti platformi i načinu na koji su njihovi proizvodi dizajnirani. Ako platforme same potiču stalno vraćanje korisnika, koriste algoritme koji određuju koji će sadržaj dijete vidjeti i oblikuju način na koji djeca komuniciraju, odgovornost nije samo na djetetu, roditelju ili školi. Škola postavlja pravilo, dok roditelji postavljaju granice kod kuće. S druge strane, platforme dizajniraju sadržaj i način na koji ga djeca konzumiraju, a između svega toga nalazi se dijete koje tek treba naučiti kako funkcionirati u tom svijetu.
Što onda treba biti posao škole?
Škola ne može kontrolirati sve što dijete radi na internetu. Ne može znati što se događa u svakoj WhatsApp grupi, što dijete gleda navečer ili kakav sadržaj dobiva na društvenim mrežama. Ne može zabraniti svaki rizik koji postoji u digitalnom svijetu. Međutim, može dijete naučiti kako prepoznati rizik, kome se obratiti, kako zaštititi svoje podatke, kako provjeriti informaciju, kako odgovorno koristiti umjetnu inteligenciju i kako reagirati kada je netko drugi ugrožen. I možda najvažnije, može stvoriti atmosferu u kojoj dijete zna da će mu odrasla osoba pomoći i onda kada je pogriješilo.
Ramljak ističe da je pritom važno kako odrasli reagiraju kada im se dijete povjeri. Ako se dijete boji da će zbog problema na internetu biti kažnjeno ili ostati bez mobitela, moglo bi odustati od traženja pomoći. Zato treba znati kome se u školi može obratiti i što će se dogoditi nakon prijave.
„Povjerenje se gradi i onime što škola učini nakon prijave: potrebno je zaustaviti daljnje ponižavanje, zaštititi dijete od odmazde, uključiti stručnu službu i pratiti kako se osjeća nakon intervencije. Važno je raditi i s učenicima koji promatraju nasilje kako bi razumjeli da prosljeđivanjem spornih sadržaja mogu povećati štetu, a traženjem pomoći pridonijeti zaustavljanju nasilja. Dijete će se lakše povjeriti odraslima kada vidi da reagiraju smireno i ozbiljno te da ustraju u njegovoj zaštiti“, objasnio je Ramljak.
No ostaje podatak koji možda najbolje opisuje problem: nakon škole mobitel se vraća u dječji život. Ako učenik nekoliko sati dnevno ne koristi ekran u školi, a zatim ga kod kuće koristi satima, zabrana sama po sebi ne govori mnogo o tome je li dijete naučilo upravljati vlastitim digitalnim navikama. Tu počinje prostor za roditelje, kao i za školu koja bi trebala učiti djecu samoregulaciji, medijskoj i digitalnoj pismenosti. Digitalna pismenost je vještina koju dijete mora ponijeti sa sobom kada završi školovanje.
„Jasna pravila korištenja mobitela trebaju pratiti kontinuirana prevencija nasilja, razvoj digitalne pismenosti i suradnja s roditeljima. Ako dijete navečer doživljava ponižavanje u grupi svojih školskih kolega, posljedice tog nasilja donijet će sutradan i u učionicu. Škola zato mora biti dio rješenja čak i kada nasilje počne izvan njezinog prostora“, naglasio je Ramljak.
Škola bez mobitela možda jest početak. Ali škola za digitalni život mora biti nešto puno više od toga. Važnije je pitanje što djeca u tim školama uče o digitalnom svijetu.