Devetero velikih prijatelja na raznim meridijanima koje sam upoznao zadnjih desetak godina, kronični bolovi u leđima (pješačenje iz Rusije u Francusku i vožnja na skuteru od Hrvatske do Kine i nazad), nadražena želučana ovojnica, proširen pogled na svijet, godinu dana u šatoru…“ tako otprilike glasi statistika putnika i putopisca Borisa Veličana. On sam grozi se bilo kakve statistike i priznaje jedino onu koju je naučio od jednog svog profesora – 80% ljudskog djelovanja je ostavljanje dojma, a ostalih 20% taština. Mi ipak znamo da nakon propješačenih 2609 kilometara od Petrograda do Pariza, poslije čega je objavio knjigu Meni je svaki dan nedjelja, te posljednjeg putovanja Svilenom cestom i knjige i filma Odavde do Tralala, Borisu Veličanu doista nije potrebna statistika da bismo ga bez sumnje mogli proglasiti najzanimljivijim hrvatskim svjetskim putnikom. A putnik je postao – iz čiste znatiželje.
“Htio sam vidjeti sve te ljude koji ne misle kao mi, ne jedu što i mi, čiji pogled na vrijeme potvrđuje Einsteinovu relativnost, ali joj se i suprotstavlja, htio sam jednostavno udahnuti svijet punim plućima.“
Na prvo veliko putovanje krenuo je s Puljaninom Markom Račanom. “Bilo je to 1999. kada smo napravili naš prvi dokumentarni film u dva dijela koji se zvao Putovima Inka. Tematski smo obradili Peru i Boliviju. Kad govorim o uzbuđenju nikad nisam ne spavao prije putovanja, dobio grčeve u želucu ili imao knedlu u grlu, jednostavno ne tretiram putovanje kao nešto ekstra u mom životu. Ono je dio životnog puta i kao takvog ga ne izdvajam. Veći je problem što ne osjećam strah. Nije tu riječ o tome da sam Rambo koji prolazi glavom kroz zid već toliko volim biti na putu sa svim tim divnim ljudima da ne vjerujem kako mi se može nešto loše dogoditi“, kaže Boris.
Tekst u cijelosti možete pročitati na
www.bankamagazine.hr.
You must be logged in to post a comment Login