Glumačka transformacija uvijek je najvidljivija ondje gdje tekst traži potpunu emocionalnu ogoljenost — a upravo takav izazov donosi predstava Prima Facie, čija je hrvatska premijera zakazana za 14. ožujka. U središtu ove snažne kazališne priče nalazi se Nataša Janjić Medančić, glumica prepoznatljiva po intenzitetu interpretacije, preciznoj psihološkoj razradi likova i sposobnosti da publiku uvuče u najtiše unutarnje procese svojih junakinja. Kroz kazališne, filmske i televizijske uloge godinama gradi reputaciju umjetnice koja se ne zadovoljava površnim emocijama, nego istražuje slojeve karaktera — osobito kada su u pitanju žene suočene s unutarnjim lomovima, društvenim pritiscima i osobnim istinama.
Predstava je od praizvedbe 2019. izazvala snažne reakcije publike i stručnjaka diljem svijeta, a domaća publika tek će imati priliku suočiti se s njezinom snagom — ponajprije kroz interpretaciju glumice koja nosi cijelu priču.
Premijera je rasprodana, a nadolazeće izvedbe su 18. ožujka, 27. ožujka i 11. travnja - karte će biti dostupne na stranicama teatra EXIT.
Uoči premijere razgovarali smo s Natašom Janjić Medančić o pripremama za ovu zahtjevnu ulogu, odgovornosti koju nosi takav tekst i osobnom odnosu prema priči koja nadilazi kazališnu pozornicu.
Što vas je najviše privuklo ulozi u predstavi Prima Facie?
Prije svega me privukao osjećaj da je tekst izuzetno dobro napisan i glumački zahvalan. To je monolog koji traži potpunu odgovornost i prisutnost jedne glumice- nema skrivanja iza partnera, mizanscena ili efekta. Privukla me i činjenica da je riječ o priči koja je vrlo aktualna, napisana kao snažan unutarnji ženski glas i vrlo osobna priča, precizna, napeta i katarzična.
Kako ste se pripremali za lik koji nosi tako snažan emocionalni i psihološki raspon?
Prvi i najvažniji korak bilo je memoriranje tih 90 stranica teksta. Moj lik na početku je ambiciozna, vrlo samouvjerena odvjetnica koja vjeruje u pravni sustav i suvereno upravlja svojom karijerom, ponekad i bez puno obzira. Taj dio traži snagu, brzinu i sigurnost.
Nakon osobnog i intimnog prelamanja, pratimo sasvim drugačiju osobu- ranjenu i promijenjenu. U pripremi mi je bilo važno da se ta snaga iz prvog dijela ne izgubi potpuno, nego da ostane prisutna i u tom drugom dijelu, a da ranjenost iz drugog dijela ne izlazi iz glume nego kao prirodni rezultat događanja.
Je li vas rad na predstavi naveo da drugačije promišljate pravdu, sustav ili položaj žrtava u društvu?
Da, natjerao me da shvatim koliko sustav često nije prilagođen stvarnim ljudima i njihovim iskustvima. Pravila i procedure znaju biti jasne, ali životne situacije rijetko su takve. Nakon ove predstave opreznija sam u prosudbama i svjesnija koliko je važno slušati, a ne unaprijed zaključivati.
Zaskočio je čak i neke moje predrasude i raširio poimanje onoga što smo nažalost tek odnedavno počele artikulirati po pitanju seksualnog nasilja.
Koji vam je bio najveći glumački izazov u procesu rada prije premijere?
Najveći izazov bio je pronaći pravu mjeru i izdržati koncentraciju kroz cijelu predstavu. U monodrami nema pauze ni rasterećenja, nema oslanjanja na partnera, a svaka izvedba traži istu razinu fokusa i prisutnosti. Isto tako, važno mi je ne igrati poruku, ne sugerirati emociju, nego prepustiti povjerenje tekstu i živom kreiranju slika i događaja iz scene u scenu. Tu mi je nevjerojatno fantastična partnerica moja redateljica Anja Maksić Japundžić s kojim dijelim istu etiku, estetiku i svjetonazore.
Koliko je zahtjevno nositi predstavu u kojoj je fokus gotovo u potpunosti na glumici i njezinoj interpretaciji?
Izuzetno je zahtjevno, ali i vrlo oslobađajuće. Takve predstave su čisti test glumačkog zanata. Ali i memorije. Nadam se da me moja neće iznevjeriti…
Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon što pogleda predstavu “Prima Facie”?
Voljela bih da publika izađe s osjećajem bliskosti s pričom i potrebom da o njoj razmišlja ili razgovara. Da se osjeća kao da je bila dijelom nečijeg intimnog trenutka, s otvorenim pitanjima i većom osjetljivošću prema iskustvima drugih.