Relativno nedavno vidjela sam video jedne naše influencerice u kojem je naglašavala kako je sama izgradila svoj život i postigla sve što danas ima. Međutim, podsjetila me na bezbroj situacija u kojima ljudi, osobito nakon što postignu neki veći uspjeh, s velikim ponosom naglašavaju: „Ja sam sve sama napravilo/la”.
Kako možemo zaboraviti one koji stoje kraj nas?
Ispod videa pojavili su se komentari onih koji su se pitali kako influencerica može tvrditi da je sve napravila sama kada bez publike koja je prati, gleda i dijeli njezin sadržaj ne bi mogla živjeti od tog posla. Naravno, nitko drugi nije umjesto nje snimao videe, stajao pred kamerom i godinama gradio prepoznatljivost. No bez publike, interesa medija i brendova te industrije koja je influencerima omogućila da od sadržaja zarađuju, njezin posao ne bi mogao postojati u današnjem obliku.
To nije oduzimanje zasluga, nego priznavanje stvarnosti. Možemo biti glavni pokretači vlastitog uspjeha, ali gotovo nikada nismo njegovi jedini sudionici.
Fascinira me što se tvrdnja da smo sve napravili sami smatra dokazom snage. Kao da bi priznanje da nam je netko pomogao značilo da smo manje sposobni ili da svoj uspjeh nismo zaslužili. Kao da je impresivnija priča u kojoj kroz život koračamo potpuno sami. Sami bez ičijeg savjeta, kontakta, podrške, skuhanog ručka ili osobe koja je u pravom trenutku rekla: „Možeš ti to”.
Psihologija dijelom objašnjava zašto tako razmišljamo. Postoji pojam self-serving bias, odnosno sklonost da uspjehe pripisujemo svojim sposobnostima i radu, dok za neuspjehe lakše krivimo okolnosti, druge ljude ili lošu sreću. To ne znači da svjesno lažemo. Vlastiti smo trud gledali iz prvog reda, dok je pomoć drugih često ostajala u pozadini.
Netko će tako reći da je sam završio fakultet. Istina je da nitko drugi nije umjesto njega učio i izlazio na ispite. No, možda su mu roditelji omogućili da ne mora raditi puno radno vrijeme. Kolegica mu je poslala bilješke, prijatelj objasnio gradivo ili je otišao na instrukcije. Sve su to dijelovi uspjeha koje je lako zaboraviti kada u ruci držimo diplomu.
Isto vrijedi i u poslu. Možeš imati ideju, pokrenuti tvrtku i preuzeti najveći dio rizika, ali ljudi koji vode financije, dizajniraju web stranicu, prodaju proizvod, čiste ured ili kod kuće preuzimaju obveze kako bi ti mogao raditi također su dio onoga što si izgradio. Oni ne umanjuju tvoju ulogu u priči, nego je čine mogućom.
Moji uspjesi nisu samo moji
Upravo zato ne volim reći da sam sve napravila sama. Ne zato što ne cijenim vlastiti trud, nego zato što bih time lagala. Oduvijek sam imala veliku podršku, od mame, bake i prijatelja do supruga. Kada bih tvrdila da sam potpuno sama došla do mjesta na kojem sam danas, to ne bi moglo biti dalje od istine.
Bilo je razdoblja u kojima sam mjesecima radila po 12 i više sati dnevno. To je bilo moguće i zato što je moj suprug preuzeo velik dio svakodnevnih obveza. Dok sam se ja bavila velikim projektima, on se brinuo o svemu što mi je omogućilo da ostanem usredotočena na posao.
Još bih manje mogla reći da sam sama prošla amputaciju. Da, nitko drugi nije umjesto mene bio operiran, osjećao ono što sam ja osjećala ili prolazio kroz oporavak. No moja obitelj i prijatelji mjesecima su bili uz mene praktički 24 sata dnevno. Dolazili su mi u bolnicu, bili sa mnom kod kuće, pomagali mi fizički i pokušavali me zaokupiti, razveseliti i barem nakratko odvratiti misli od boli.
Zašto je problematično tvrditi da smo sve sami napravili?
Možda je najveći problem rečenice „Sve sam napravila sama” upravo to što njome zanemarujemo doprinos drugih ljudi. Sve zasluge pripisujemo sebi, zaboravljajući pritom one koji su nam pomogli da stignemo do mjesta na kojem smo danas. Roditelje, partnere, prijatelje, kolege, zaposlenike, mentore, publiku, pa čak i potpune neznance koji su nam u pravom trenutku otvorili neka vrata.
Priznati njihovu ulogu ne znači umanjiti vlastitu snagu. Naprotiv, potrebna je sigurnost u sebe kako bismo mogli reći: „Naporno sam radila, mnogo toga sama pokrenula i ponosna sam na sebe, ali bez svojih ljudi ne bih bila ovdje.” Uspjeh ne postaje manji kada ga podijelimo s onima koji su u njemu sudjelovali. Samo postaje iskreniji.
Nismo sve napravili sami i to nije poraz, nego privilegija. To znači da smo imali ljude koji su nas držali kada nismo mogli stajati. Preuzimali dio tereta kada ga je bilo previše i vjerovali u nas kada mi možda nismo. Zato možda pravo pitanje nije jesmo li sve napravili sami, nego jesmo li se sjetili zahvaliti ljudima bez kojih ne bismo bili ono što danas jesmo.