Sandro Botticelli naslikao je Rođenje Venere temperom na platnu. Claude Monet slikao je jedan te isti prizor svoga vrta u Givernyju, uljem, u serijama, iz sata u sat, kako se mijenjalo svjetlo. Gustav Klimt je u Poljupcu koristio zlato kao sastavni dio slike. Svaki od njih birao je materijal jednako pažljivo kao motiv, jer materijal nosi dio značenja.
FREYWILLE svaki od tih likovnih jezika najprije interpretira kroz gvaš, rukama svojih umjetnika u bečkom ateljeu. Od prve ideje do gotove kolekcije prođe i do dvije godine: istraživanje povijesti umjetnosti, bezbroj skica i na kraju gvaš iz kojeg sve kreće. Kompozicija je jedna, a svaki oblik, od prstena do marame, dobiva vlastitu skicu. Taj gvaš zatim živi dva života. U emajlu motiv prolazi kroz peć na oko 820 stupnjeva, sloj po sloj, kroz stotinjak ručnih koraka, i dobiva boju koja ne blijedi. Na svili isti motiv izlazi iz okvira: reagira na svjetlo i na svaki korak.
Ovoga ljeta na svili se nose sva tri jezika: Botticellijeva Venera, Monetov vrt i Klimtovo zlato, vezani u kosu ili prebačeni preko golih ramena, kao jedini sloj koji koža na vrućini rado podnosi. A ljetu svila pripada po samoj građi svojih niti.
Slika prije svile
Stoljećima je motiv u luksuznoj svili nastajao tkanjem: gradio se u samu strukturu tkanine, nit po nit, na tkalačkom stanu koji je opsluživalo dvoje ljudi. Tiskani carré mlađa je tradicija, rođena u dvadesetom stoljeću: slika je gotova prije nego što svilu dotakne, a na već otkanu tkaninu prenosi se sitotiskom, svaka boja kroz vlastito sito. FREYWILLE toj tradiciji pripada, ali s razlikom koja je samo njegova: motiv koji dolazi na svilu isti je onaj koji je pečen u emajlu. Jedan gvaš, dva materijala.
Svila je za taj drugi život građena. Njezino vlakno je protein, fibroin, a presjek niti je trokutast, pa lomi svjetlo gotovo poput prizme. Zato se sjaj svile mijenja s kutom gledanja, a boja na marami ne izgleda isto dok leži na stolu i dok se nosi. Isto vlakno diše i ne zadržava toplinu.
Jednako važan je i vez, način na koji se niti osnove i potke ukrštaju. Keper, dijagonalni vez, daje tkanini čvrstoću i prirodan pad te podnosi svakodnevno vezivanje, pa je zato standard za carré marame. Atlasni vez pušta niti da dugo plutaju površinom, pa svjetlo preko nje klizi u neprekinutom odsjaju.
Težina svile izražava se u momme, staroj japanskoj mjeri težine tkanine: što je broj veći, svila je gušća i teža. FREYWILLE težinu stupnjuje prema formatu marame. Gavroche nosi keper od 12 momme, dovoljno lagan za zapešće i kosu. Veliki carré od 17,5 momme ima tijelo koje drži čvor od jutra do večeri. Dugi šal od 21 momme pada niz rame vlastitom težinom. Klimtova kolekcija jedina uz keper uključuje i šal u atlasnom vezu.
Vez odlučuje kako se slika kreće.
Na zidu muzeja Klimtovo zlato pripada slici i prostoru. Na svili ono ulazi u svakodnevni ritam: uz vrat, u pokretu. Svjetlo se više ne nalazi ispred slike, nego putuje s osobom koja je nosi.
Ono što ruka prepozna
Kvaliteta takve marame provjerava se rukom prije nego okom. Prava svila je na prvi dodir hladna, a uz kožu se zagrije u nekoliko sekundi. Boja kod sitotiska prolazi kroz tkaninu, pa naličje ostaje gotovo jednako živo kao lice marame. Rub je ručno rolan i opšiven, pun i obao pod prstima.
Vrhunska svilena marama ponaša se kao slika i izvan ormara: uokviruje se, čuva i nasljeđuje. U emajlu FREYWILLE motiv dobiva postojanost; na svili dobiva zrak i pokret. Ista skica tako živi dva života: jedan sabran u nakitu, drugi oslobođen na svili.
Kolekcija svilenih marama može se razgledati u FREYWILLE butiku u Zagrebu na adresi Preradovićeva 2, te u online butiku na www.freywille.com. Novosti brenda donosi i Facebook stranica FREYWILLE.HR.
Fotografija i kreativna direkcija: Ante Odak · Styling: Petar Trbović · Model: Klara Blažević · Make-up: Klara Stojanović · Kosa: Dorotea Butigan, Studio Te