Svake četiri godine zaklinjemo se u iste riječi. Mir. Zajedništvo. Fair play. Različitosti koje se susreću na istom stadionu, pod istom zastavom čovječanstva. Govori se o sportu kao univerzalnom jeziku, o igrama koje nadilaze politiku, ratove, granice i ideologije. A onda se ugase reflektori.
I stvarnost se vrati brže nego što sportaši uspiju skinuti medalje s vrata.
Licemjerje
Paralelno s pozivima na mir gledamo progone „nepodobnih“. Javne linčeve, brisanja, etiketiranja, moralne čistke. Gledamo ratove koji se više ni ne pokušavaju opravdati, nego se serviraju u valovima – danas ovaj, sutra onaj, prekosutra neki treći koji više nikoga ni ne zanima. Gledamo kako se empatija dijeli selektivno, po nacionalnom, vjerskom, ideološkom, seksualnom ili jednostavnije rečeno – algoritamskom ključu.
I onda dođe Valentinovo. Isforsirano, komercijalno, obavezno. Ljubav na popustu, osjećaji na akciji „kupi dva, treći gratis“. Ruže koje traju tri dana i poruke koje služe samo da se može reći da si ih poslao, odnosno dobio. Istovremeno se mržnja dijeli besplatno, u neograničenim količinama.
Kad „oni drugi“ postanu netko tvoj
Zadojenost više ne dolazi izvana. Ne dolazi samo s ekrana, iz politike, iz ratnih zona. Ona je ušla u kuće. Za stolove. U obiteljske razmirice. U tišine koje nastanu kad shvatiš da se s nekim tvojim više ne može razgovarati, jer je „previše na onoj drugoj strani“.
Bacaju se loptice za kojima uzbuđeno trčimo. Zbog kojih se svađamo i osljepljujemo. I gluhi smo i slijepi na stvarno potrebe, na stvarne probleme dok trčimo za loptama i lopticama koje nam serviraju, uredno. Da ne pitamo previše. Ili još točnije – da ne pitamo ništa.
I tu dolazimo do domoljublja. Te riječi koja se danas vadi po potrebi. Kojom se mjeri tko je dovoljno dobar Hrvat, tko dovoljno glasan, tko dovoljno ispravan. Domoljublje se vagalo, razlomilo i pretvorilo u batinu. Ako ne misliš isto – nisi naš. Ako pitaš – izdaješ. Ako sumnjaš – prijetnja si.
Domoljubljem se opravdava neoprostivo. Domoljubljem se sve mjeri.
Tiho izumiranje
Možda je upravo u toj zadojenosti, u toj potrebi da stalno biramo strane, problem. Možda ne propadamo zbog tehnologije, umjetne inteligencije ili klimatskih promjena kojima il’ vjerujemo il’ ne vjerujemo. Možda se bližimo izumiranju ljudske vrste jer smo normalizirali mržnju. Navikli da je lakše mrziti nego razumjeti, lakše vikati nego slušati, lakše pripadati čoporu nego ostati čovjek. Lakše je uvijek imati neprijatelja, pa makar i onog izmišljenog – njega kriviš za sve što ti se događa. Imaš opravdanje za svu nesreću koja te stigla. Za ogorčenje koje te sisa.
Možda se ne približavamo kraju svijeta spektakularno – uz vatromet i apokalipsu. Možda se gasimo tiho. U komentarima. U obiteljskim WhatsApp grupama. U svakodnevnom „mi protiv njih“.
Jedno je sigurno – bližimo se kraju jedne iluzije, jedne kulture i vraćamo se čoporima. Tko zna, možda nam je u njima oduvijek i bilo mjesto.