U jednom trenutku života shvatiš da problem zapravo nije posao. Raditi moraš — i to je OK. Većina nas nema problem s obavezama, rokovima ni odgovornošću.
Ali ima s glupostima. Onim sitnim, svakodnevnim stvarima koje su se nekako uvukle u naše radne rutine i postale “normalne”, iako rijetko kome imaju smisla.
Evo nekoliko onih koje mene redovito izbace iz takta — pa provjerite, možda pronađete situacije koje vas izluđuju na toj listi.
Sastanak koji je mogao biti poruka
Sjedneš na sastanak, slušaš prvih par minuta i odmah ti je jasno — ovo je mogao biti mail. Ili još bolje, dvije rečenice u chatu. Ali ne, izgubila sam 2 sata u prometu i sat za sastanak, svi klimaju glavom i prave se da je to sasvim legitimno korištenje vremena.
Naravno da nitko neće reći: “Ljudi, ovo je bilo nepotrebno.”
Samo se raziđemo i idemo dalje.
Sličan je slučaj i s raznoraznim video pozivima nakon kojih ne znaš što dalje. Sat vremena pričanja. Ideje, komentari, “super inputi”. I onda – kraj. Bez nekog zaključka, bez konkretne odluke, bez “što dalje”.
Samo: “’Ajmo još malo razmisliti pa se čujemo opet.” Ako ste ikad izašli s calla i pomislili “što se upravo dogodilo?” — znate o čemu pričam. Obično se ne dogodi ništa pametno.
Rečenice koje zvuče pametno, a ne znače ništa
Postoji taj korporativni rječnik koji svi koriste, a nitko ga zapravo ne voli.
- “Ideja je fantastična, ali…”
- “Nismo vas u mogućnosti podržati.”
U prijevodu: ne.
Ali ne onako obično “ne”. Nego ono umotano, pristojno, s malo nade u zraku — tek toliko da još na sekundu pomisliš da možda ipak postoji šansa.
Ne postoji.
Može li to jednostavnije? Može.
Realno — većina ljudi želi vrlo jednostavne stvari: jasne informacije, manje koraka i što manje kompliciranja. Manje koraka, manje živciranja.
Team building koji ti “pojede” ionako kratak vikend
Ideja je lijepa — druženje, povezivanje, timski duh. Međutim, većina nas bi najradije bila doma. Nakon radnog tjedna, zadnje što želiš je obavezno druženje s kolegama u slobodno vrijeme — koliko god oni bili super.
Ali svejedno ideš. I smiješ se. I sudjeluješ. I kradom gledaš koliko je sati.
Sve je hitno. A zapravo ništa nije
- “Treba ASAP.”
- “Gori.”
- “Možeš odmah pogledati?”
I onda… ne gori. Kad je sve hitno, izgubi se osjećaj za stvarni prioritet. Ostane samo konstantan stres koji nema baš pokriće. Nije baš da svi rješavamo svjetske krize ili tražimo lijek za rak.
Lista duža od turske sapunice
Vjerujem da ćete se prepoznati i u ovome. Trebaš nešto riješiti za pet minuta. Ali ne može.
Jer treba barem sedam odobrenja. Pa još jedno. Pa dokument. Pa unos u sustav koji nitko ne razumije. I kad pitaš može li jednostavnije, dobiješ odgovor: “Tako to kod nas ide.”
A ti čekaš…