Ovisan sam o seksu!

„Nikad nisam shvaćao one koji se toliko bave seksom. To je za malu djecu i za film. Mnogo mi je važniji dobar odrezak i gurmanska večera. Od svoje supruge očekivao sam, i dobio, ono što mi je bitno, da je savršena kuharica. Tri su stvari najvažnije: dobro jesti, piti i spavati.“ (Alfred Hitchcock)

Dobri stari Hitch snimao je genijalne filmove a i svidio mu se zalazak sunca u Zadru, stoga je veliki pozitivac. S druge strane, za moj ukus previše je brijao na hladne plavuše, zbog čega mu pišem jedan minus. Nikada nije potkrijepio dobrim argumentima što na primjer manjka vatrenim plavušama (crnke i brinete se podrazumijevaju!), ali očito su mu one bile fetiš proizišao iz gadnog djetinjstva. Svi koji su čitali knjigu razgovora „Truffaut – Hitchcock“ znaju da se kao kikić nagutao straha te da mu je otac imao, najblaže rečeno, neobične metode odgoja…

Izjava koju citirah na početku stara je najmanje četiri desetljeća i dolazi od gospodina koji je možda nadišao viktorijanski moral ali zato edvardovski bogami nije nadvladao nikad. E sad, kvaka 22 leži ovdje: panjeva koji razmišljaju kao on ima i u 21. stoljeću na bacanje. Kad se ja sa svojom ekipom – većina će nas napuniti četiri banke kad nam domovina bude primljena u Europsku uniju! – nađem u čoporu, a to je uvijek u birtiji jer mi za bolje ne znamo, svaki put rokćemo, škrgućemo zubima na svaku imalo zgodnu ženskicu koja prođe, svlačimo je pogledima, dobacujemo, zviždimo, uglavnom, dno dna! Ali kad se nađemo jedan na jedan, onda pljušte priznanja: „Znaš, stari, mene ti to sranje (misli se na seks, op.a.) sve manje zanima. Ma, to je tlaka.“ Moram priznati da nas nema baš malo.

U čemu je problem? Jesmo li bolesni? Mutavi? Kilavi? Sve to skupa? Odgovora može biti bezbroj, a koji je točan, pojma nemam. Svi smo mi potekli iz iste protoplazme i posjedujemo iste nagone, ali očito nisu dobro raspodijeljeni. Tko god nas je stvarao, Bog ili priroda (Spinoza veli da je to jedno te isto!) na mom je slučaju gadno kiksao: moj je nagon za ljenčarenjem, na primjer, mnogo izraženiji od spolnog. Tako je uvijek bilo, tako jest, i tako će najvjerojatnije ostati. Možda se promijenim kad me klepi kriza srednjih godina, ali tu je skrivena velika zamka. Ljudski je vijek sve dulji, zbog čega očekujem da ću dogurati do stopedesete pa bi se lako moglo dogoditi da tek kao sedamdesetogodišnji starčić sa štakama i umjetnim zubalom počnem trčati za svakom suknjom koja se pojavi u blizini moga staračkog doma i počnem trajbati svoju mizernu mirovinu, ako takvo što uopće bude još postojalo, na viagru i dynamico. Bude li tako, ja sretan!

Jest, postoje frajeri s jakim libidom, znam ih nekoliko, ali je mnogo više nepopravljivih lažaca koji vrte lovačke po cijele dane, a naivci im vjeruju. Eh, tu je problem. Ne smije biti tabua, o seksualnosti treba što više i što otvorenije govoriti da se nadoknadi nekoliko tisuća godina stara zapadnjačka praksa potiskivanja spolnosti, iz čega je proizašlo mnogo strave i još više užasa, ali, brate, previše se laže i tako zbunjujemo mlađe generacije. Eto, Sting je na primjer prije desetak godina izjavio da zahvaljujući tantri supruga i on vode ljubav po cijeli dan a zajednički orgazam traje im, a ono, desetak sati! Pročitavši to, pozelenio sam od zavisti i muke, a frajer je koju godinicu poslije mrtav hladan priznao da je svjesno osakatio istinu. Njihovo seksanje trajalo je, unatoč tantri, dvadesetak minuta! Kakav plavokosi Pinokio!

Njemu, kao i još ponekom lažnom seks-guruu, sada sam iznimno zahvalan jer ankete o seksualnim navikama naših sugrađana i sugrađanki čitam s mnogo većim razumijevanjem. Kad u novinama ugledam naslov „35 posto Hrvatica obožava seks u liftu“, ja ZNAM da je pisac zapravo htio reći: 35 posto Hrvatica koje su sudjelovale u našoj anketi slagale su da obožavaju seks u liftu ili, što je još bliže istini, autor članka isisao je sve iz malog prsta, jer ankete nije ni bilo. Ne vjerujem ni istraživanjima poput „25 posto Engleskinja obožava oralni seks u bestežinskom stanju“ niti svim onim pričama o preljubu na radnom mjestu, u kazalištu, operi… Da skratim, ne vjerujem više ni u što!

Zašto su takve priče pomalo antipatične? Zato što se onda događaju takve stvari. Prije nekoliko mjeseci sreo sam bivšeg učenika, sada brucoša, koji me nakon uobičajenih kurtoaznih rečenica upitao jesam li u braku. „Deset godina“, odgovaram, nakon čega me on pogleda užasnuto, donekle i s iskrenom sućuti; promatrao me kao da sam preživio velike boginje a upravo sam obolio od…. ebole! „Profesore“, sad već viče on, „pa kak’ to izdržite? Jadni vi! A tako ste dobar čovjek!“ Da ga umirim, velim da cugam, i to podosta. Odmah mu je bilo lakše, ipak sam donekle normalan. „Ja vam se divim. Ja se ne mislim zakopati dok ne poševim sve cure u gradu!“ grmi on, a ja kimam s razumijevanjem i još ga ohrabrujem da se „ne predaje“. Većina nas je brijala slično u njegovim godinama i, pazi peha, skoro nitko nije uspio u naumu da postane zagrebački Casanova a većina nas se zakopala dok si rekao Popocatepepl! Malo divljaju hormoni, malo ti mediji peru mozak, i eto začas megalomanije s kojom je teško izaći na kraj.

U Americi se još više pretjeruje, oni su kao mala djeca. Sjećam se da je početkom devedesetih stari kurviš Michael Douglas prvi javno objavio da je ovisan o seksu i da ide na odvikavanje. Bacali smo se po podu od smijeha, to nije bilo normalno. Takvih debilana u Europi srećom još nema. Zamislite da njegov „poremećaj“ službeno uđe u plavu knjigu bolesti na temelju kojih možete dobiti bolovanje. Dođete svojoj liječnici i kažete: „Opet me primilo“, pa vas ona pošalje na pet ili šest tjedana kući. To bi bio mrak. Frka bi nas eventualno bila od raznih inspekcija koje love lažne bolesnike. Morali bismo u pričuvi uvijek imati neku djevojku iz kvarta u sličnoj nevolji, spremnu da s nama odglumi ili zaozbač odradi jedan hopa-cupa (Vijetnamci to zovu „bum bum“) istog trena kad komisija bane na vrata. Ili, ako imamo blaži sindrom te opake bolesti, možda bi nam progledali kroz prste ako bi u stanu pronašli hrpu pornića ili poneki stari broj Erotike.

Uglavnom, moja teza glasi da je pravih ovisnika o seksu zapravo jako malo, i većinom su to, da se ne lažemo, manijaci, ali zato ovisnika i ovisnica o pričanju o seksu ima milijun puta više. Pogledajte forum bilo kojeg jačeg hrvatskog portala i sve će vam biti jasno!