U svakodnevici se lako dogodi da nas misli odvedu u smjeru brige. Dovoljna je jedna neizvjesna situacija, poruka koja kasni ili plan koji ne ide onako kako smo zamislili pa da se u glavi počnu nizati scenariji koji gotovo uvijek završavaju na najgorem mogućem ishodu.
To nije znak slabosti, nego prirodan način rada ljudskog uma. Mozak je oduvijek bio usmjeren na prepoznavanje prijetnji jer mu je upravo to pomagalo da nas zaštiti i održi na životu. No u današnjem svijetu, gdje opasnosti najčešće nisu stalne ni neposredne, isti taj mehanizam često postaje izvor nepotrebne napetosti, stresa i prekomjernog razmišljanja.
Zanimljivo je da um koji tako lako stvara najgore scenarije može naučiti stvarati i one bolje.
To ne znači ignorirati stvarnost niti živjeti u prisilnom optimizmu. Riječ je o svjesnom širenju perspektive. Kada primijetimo da odlazimo u brige, možemo zastati i zapitati se postoji li i druga verzija iste priče. Ona u kojoj stvari idu dobro. Ona u kojoj se problem riješi. Ona u kojoj sve ne završava katastrofom.
Zamisli najbolji scenarij
Koliko puta dnevno zamišljamo što bi moglo poći po zlu? A koliko često zastanemo i dopustimo si zamisliti da bi stvari mogle završiti dobro?
Možda će razgovor kojeg se bojimo proći lakše nego što očekujemo. Možda poruka kasni zato što je osoba zauzeta, a ne zato što se dogodilo nešto loše. Možda promjena koja nas plaši zapravo otvara vrata nečemu što još ne možemo vidjeti.
Psihološki gledano, način na koji zamišljamo budućnost snažno utječe na naše trenutno emocionalno stanje. Ako neprestano hranimo um negativnim scenarijima, tijelo ostaje u stanju pripravnosti i stresa. Ako mu povremeno ponudimo i drugačiju mogućnost, stvaramo prostor za smirenost, povjerenje i unutarnju ravnotežu.
Na kraju, nije pitanje hoće li se dogoditi najbolji ili najgori scenarij. Pitanje je kojem od njih svakodnevno dajemo više prostora u vlastitom umu.
Jer ono što redovito zamišljamo s vremenom počinje oblikovati način na koji živimo.