Postoje dani kada nam se čini da smo jednostavno potrošili sve što smo imali. Dan je možda izgledao sasvim uobičajeno izvana, ali iznutra smo umorni, preopterećeni ili jednostavno nemamo više kapaciteta.
I upravo tada često napravimo suprotno od onoga što nam treba. Govorimo si da još samo nešto moramo završiti, da ne smijemo biti lijeni ili da ćemo se odmoriti tek kada sve obaveze budu riješene.
Ali što ako ne moramo?
Iz perspektive psihoterapije, važno je prepoznati razliku između odgovornosti i stalnog forsiranja sebe. Odgovornost ne znači da uvijek moramo ići preko vlastitih granica. Ponekad znači upravo suprotno: prepoznati da smo došli do svoje granice i dopustiti si stati.
Ne moraš svaki dan iskoristiti do posljednje minute.
Neki dani jednostavno nisu dobri. Ne moraju svi dani biti produktivni, ispunjeni ili vrijedni pamćenja. Ponekad ćemo napraviti manje nego što smo planirali. Ponekad ćemo pogriješiti. Ponekad ćemo samo poželjeti završiti dan i otići u krevet.
I to ne znači da smo podbacili.
Raniji odlazak na spavanje može biti sasvim običan oblik brige o sebi. Ne moramo svaki neugodan osjećaj analizirati, riješiti ili pretvoriti u nešto korisno. Ponekad je dovoljno priznati: danas mi je bilo teško.
Odmor nije nagrada koju moramo zaslužiti time što ćemo sve napraviti. On je dio načina na koji se brinemo o sebi. Zato, ako je danas jedan od onih dana, možda ne trebaš još malo izdržati. Možda samo trebaš reći: „Za danas je dosta.” I otići ranije u krevet.