Zapravo ne poznajem ženu koja nije rekla ”Me too” na spomen teme o seksualnim deliktima. Profesorice, novinarke, ambasadorice, čistačice … lepeza je široka, a jedno im je svima zajedničko: trajne posljedice od količine stresa koju su proživjele nakon napada na svoje tijelo i čitavu osobnost. Dok je to za seksualne predatore samo ”sitni fizički podvig” za žene s druge strane takve stvari sežu puno dublje u podsvijest. Traume nadmašuju granice fizičkog i probijaju u metafizičke sfere ostavljajući dugotrajne ožiljke.
Podsvijest tada stavlja tijelo u fizičku pripravnost od mogućeg napada u blizini bilo koje muške osobe. Alarm koji je konstantno upaljen može dovesti do potpunog izgaranja. Za ovakvo psihičko i fizičko stanje nakon što proživite napad teško da itko može isplatiti dostojnu novčanu odštetu. Pročitati: ”Žao mi je” – u policijskom iskazu nije dovoljno za žrtvu. Međutim velika većina ovakvih slučajeva ostane ne prijavljena.
Nakon što sam i sama ovakvo nešto proživjela od strane – ”društvenih uglednika”, u razgovoru s genijalnom urednicom srpske Sense Marijom Milačić složila sam se da je prijavljivanje obavezno bez obzira na ishod. ‘‘Stoljećima nismo prijavljivale, ali sada napokon možemo” – zaključile smo. Neka te osobe ostanu zabilježene u policijskom registru, a svakom normalnom bit će jasno da nešto ne štima kada je jedna te ista osoba prijavljena nekoliko puta. U ostalom neka institucije rade svoj posao.
Ženama je zajedničko još jedno: da o toj temi i samim počiniteljima šute sve dok jedna od njih prva ne progovori. Pričaju najčešće one svježe- inicirane odmah neposredno po početku stanja šoka. Najčešće kroz riječi preispituju sebe tražeći razlog koji je počinitelja mogao potaknuti na napad: jesam li bila izazovno obučena, jesam li mu dala povoda ponašanjem, jesam li ga zavodljivo pogledala, jesam li nešto rekla … Najgore što se može desiti je da žrtva preuzme krivicu za počiniteljevo djelo. Kriv je samo predator i nitko više.
Ma i da ste stajali goli pred njim, ako ne želite da vas netko dira on na to nema pravo – riječi su kojima je to kratko i jasno rekla jedna austrijska istražiteljica s odjela za seksualne delikte.
Počinitelji će za razlog svog ponašanja uvijek biti skloni okriviti žrtvu. Reći će da ih je pogledom, gestom ili nekom riječju potaknula na čin.
Uz pregršt srama žene šapću o seksualnom zlostavljaju s velikom dozom straha. Obično šaptajem prepričavaju neugodna iskustva upakirana u najfiniji celofan. Primjećujem, rijetko koja se usudi izgovoriti ime počinitelja. One ga oslovljavaju s ”On”. ”Došao je i … tada je nasrnuo …” Počinitelj je mistificiran, prava sjenka. Niti jedna od tih žena s kojima sam imala prilike razgovarati nije oslovila napadača imenom i prezimenom. Također ih nisu nazivale pogrdnim imenima poput onoga što te osobe zapravo i jesu: predator, manijak, psihički poremećena individua…
Predatori ne poznaju granice. Oni su zauzeli javne i privatne ustanove. Svoje kriminalno umijeće su pretvorili u majstorstvo lukavštine. Predodžba o tome da vas netko zaskoči u mraku i siluje u grmu dobila je nove dimenzije. Mogli smo vidjeti da se silovanje može dogoditi bez upotrebe fizičke sile. To može doći od osobe od povjerenja, nekoga tko je poštovan i ugledan u društvu, a ne samo od očiglednog psihopate i manijaka. Oni su političari, policajci, vojnici, učitelji, doktori, poduzetnici i pravnici.
Razgovarala sam upravo o tome s Mijom Bjelogrlić tijekom višednevnog sastanka zemalja Partnership for Peace (PfP). Kćerka slavnog srpskog glumca i redatelja Dragana Bjelogrlića je bila jako aktivna i pružila je javnu podršku ženama koje su odlučile progovoriti o seksualnom zlostavljanju u Srbiji. Učitelj glume Mika Aleksić ju je čak i tužio zbog toga. Unatoč tome što seksualno zlostavljanje nije nova tema, pojavljuju se nove žrtve koje su se ohrabrile progovoriti o tome. Jedan od prvih slučajeva u Srbiji bio je onaj tajnice Marije Lukić koja se suprotstavila svom šefu i predatoru Milutinu Jeličiću Jutki predsjedniku općine Brus. On ju je kao svoju zaposlenicu, udatu ženu i majku dvoje djece, ustrajno seksualno uznemiravao.
Novi slučaj s Milenom Radulović i Ivom Milinčić i drugim djevojkama koje su anonimno prijavile svog učitelja glume Miku Aleksića izazvalo je pravu eksploziju i po prvi puta u srpskoj javnosti smo mogli čuti pitanja i odgovore na to što sve može biti seksualno zlostavljanje.
Žrtve mogu biti djevojke za koje nikada ne bi rekli da uopće mogu biti žrtvama, one koje ne djeluju kao netko tko je proživio neku traumu. To mogu biti i žene koje smatramo uzorima, privilegiranima i snažnima na isti način kao što žrtve mogu biti nezaštićene žene iz nekog malog mjesta.
Javno progovorivši o seksualnim zlostavljanjima od strane Mike Aleksićate žrtve su riskirale da će biti etiketirane, napadnute, da im možda nitko neće vjerovati, da institucije neće reagirati. To što je riječ o mladim ženama koje se bave javnim poslom je rizik bio još veći za njihovu budućnost. Međutim one su bile odlučne i ustrajanje u tome kako bi spriječe da se to dešava i dalje, drugim ženama. Također su htjele izaći na kraj sa svojom traumom neispričane priče, rekla mi je Mija.
Nebitno je bili oni predsjednici ili profesori, ono što je bitno je da se takvi ljudi prokažu kako bi im se onemogućio pristup mladim ženama.
Mija mi je također ispričala slučaj s profesorom iz Istraživačkog centra Petnica koji je optužen nešto kasnije te godine. Javilo se više od 20 žrtava kojih je u periodu od 2003. do 2014. godine bilo zlostavljano od iste osobe. Napastovao ih je i slikao u momentima prije nego što bi im odobrio prolazak rada, a ako su odbile prijetio da neće proći. Maltretiranja i ponižavanja su znala trajati satima, a neke od djevojčica su tada bile maloljetne. Tjerao ih je da se skidaju pred njim i nakon toga ih je fotografirao. Potom je fotografije pokazivao okolo. To je ujedno šokantno jer dokazuje da su ljudi u ustanovi i šire znali za njegova nastrana zlodjela i nisu ih prijavili niti poduzeli nešto u vezi toga. Žrtve su mogle biti i njihova djeca, sestre, poznanice. Perverzni profesor predator sada više nema pristup mladim ženama.
Neke djevojčice i djevojke su ulazile u učionice, a neke žene u sobe misleći da idu na poslovne sastanke. Tipičan primjer su moćnici iz kreativne industrije Harvey Weinstein i Bill Cosby. No, neizostavno je spomenuti političke moćnike i društvene uglednike kojima se u čast plješće po javnim svečanostima.
Jednog takvog incidenta prisjetila se i slavna novinarka Samantha Power koja je trenutno na čelu ‘US agencije za internacionalni razvoj (United States Agency for International Development). Prije svog nedavnog diplomatskog posjeta Bosni i Hercegovini prisjetila se sastanka s Harisom Silajdžićem iz vremena kada je bila ratna reporterka. Pristala je na razgovor s tadašnjim premijerom u zagrebačkom hotelu koji se spremao otputovati u SAD kako bi lobirao kod Clintonove administracije u Washingtonu.
Kad je stigla u hotelsku sobu u koju ju je uputio jedan od premijerovih suradnika, očekivala je da će je dočekati netko iz njegove pratnje. Umjesto toga, na vratima sobe dočekao ju je osobno premijer, gotovo potpuno gol. Bila je toliko šokirana da je, umjesto da pobjegne, prešla prag njegove hotelske sobe kao na auto-pilotu.
Sljedećih petnaestak minuta provela sam izbjegavajući njegova neprestana udvaranja i pokušaje da me zagrli, dok sam ga istovremeno, uzalud, nagovarala da započne naš dogovoreni razgovor. Nakon što mi je rekao da ga ne zanima previše pričanje o ratu koji je pogodio njegov narod, spremila sam se i otišla – ističe Power u svojoj knjizi.
No ništa bolje nije doživjela moja poznanica Melis koja je otputovala na Bali u luksuzni resort na retreat. I dok su se na radionici otvarali s nekim šamanom na površinu je isplivalo njeno prvo seksualno iskustvo u kojem je dečko otišao puno dalje nego što je ona željela. Nosila je potisnutu traumu od silovanja.
Kako to obično biva, na retretima bacaš to ”smeće iz sebe” pred čitavu grupu i samog iscjelitelja – šamana. Međutim kada je nakon nekoliko dana došao moment da svaki od polaznika ima posljednju seansu kao individualnu izbili su problemi. Dotični šaman je Melis uvjeravao da treba imati spolni odnos kako bi tako izliječila svoju traumu iz prošlosti. Masirao ju je, govorio da se opusti, ljubio, a ona se osjećala neugodno usprkos njegovom obećanju da će ju izliječiti.
Sa retreta se vratila znatno uzrujana, u gorem stanju nego je otišla. Naježila sam se kada mi je ispričala što se desilo i rekla sam joj da kontaktira administraciju preko koje je rezervirala. Dobila je isprike, pa osobno i od šamana putem e-maila. Ona je naime krivo tumačila njegove iscjeliteljske tehnike. Duhovni predatori, pomislih.
Predodžba o tome da vas netko zaskoči u mraku i siluje u grmu dobila je nove dimenzije, a silovanje se može dogoditi bez upotrebe fizičke sile i doći od osobe koja nije očigledna psihopata i manijaka.
Autorica Aurora Weiss, United Nations Vienna correspondent for IDN-InDepthNews, Specialized in Diplomacy, Intelligence and Security
