Kažu da je učiteljica života, kako ponekad pokuca na vrata, kako vučemo iz nje razne repove i nikad se ne zaboravlja. Ona je prošlost. Dio nje želimo baciti, dio ostaviti, al' bilo kako bilo ona nas je oblikovala pa sada nosimo njene bore, njene sjene i sjaj u očima. Ogrnemo se njenim iskustvom pa dalje koraknemo u budućnost.
Bilo bi savršeno da smo mogli ostati ispod čarobnog rozog štitića od kojeg bi se odbijale sve loše stvari. Ipak možda bi nas i one lijepe onda mimoišle. Očigledno postoji razlog zašto opcija štitić nije ugrađena u naš ljudski model jer bi inače kroz život i svijet putovali bez kriterija i istinskog osjećaja sreće te zasluženog zadovoljstva.
Znam da ravna cesta ponekad izgleda lijepo ali nema boljeg osjećaja nego kad vidimo kamen koji moraš preskočiti te nakon laganog adrenalin udara hvatamo zalet i preskačemo kamen. Osmjeh je neizbježan u trenutku kad se dočekamo na noge.
Svaka možda u trenutku loša stvar koja nam je izvukla suzu iz oka, potakla stiskanje u grlu, teško disanje i nervozno lupanje srca poslužila je da budemo upravo takvi kakvi jesmo. Da znamo voljeti, opraštati, tugovati željeti i misliti. Da ponekad budemo broken hearted girl i ponosno stojimo iza svojih grešaka.
A sa zajedničkim danima koje prošlost i ja već višeznamenkasto brojimo dolaze i sijede. Nikako mi se ne uklapaju u moju viziju mene, no možda me život tako gleda. Ipak možda ću prestati mrko gledati svjetleće sijede na glavi te shvatiti da su one ja te da se dijete u meni neće zbog toga uhvatiti za svoju ćelavu glavu i pobjeći. Dok to ne shvatim, škare u ruke..
You must be logged in to post a comment Login