Nekad je prava dobrobit imati prijatelje koji ti mogu otvoriti oči i ukazati da sva sranja koja prolaziš i nisu toliko loša koliko si mislio. Priča ide nekako ovako. U jeku pandemije i raznoraznih home officea moj prijatelj, kojega sam prije uvijek nazivala Romeo, došao je malo raditi kod mene kako bi mi pokazao što su red, rad i disciplina u korporacijskom svijetu.
Drage moje čitateljice i pokoji čitatelju, davno sam ja to prerasla. Svi ti bullshit callovi i isprani mozgovi prepuni velikih riječi i želje za samodokazivanjem su srećom iza mene. Znate ono, kada se svako sranje umjesto „problem“ naziva izazovom, kada vam motivacijski govornici pune glavu o uspjehu i timskom radu, o vođama i sljedbenicima… Fokus je svaka druga riječ, a slušanje nekih glupastih obrazloženja stvarno pokazuje koliko neki ljudi imaju strpljenja. Ja to baš i ne bih mogla, osobito kada sam u PMS-u.
Ne nedostaje!
Nije da sam prisluškivala, ali bilo je nemoguće neke stvari ne čuti.
Isuse moj dragi, kako mi to ne nedostaje!
To gubljenje vremena na raznoraznim sastančenjima, raspravama, a stvari su gotovo pa jednostavne. I, što je najžalosnije, ljudi ne koriste logiku nego u strahu od sitnih i većih grešaka, krivih poteza, procjena, rade filozofiju i beskrajno naklapaju što bi bilo kad bi bilo i kako bi bilo da bude bolje.
Možda niste znali, ali kojih petnaestak godina bavim se i društveno odgovornim poslovanjem, pa sam, prije nego je to postao hit, upućena u raznorazne zavrzlame i kojekakva činjenja u smislu dobrobiti prema zajednici, zaposlenicima…
DobroBIT!?
Sve te priče o društveno odgovornim kompanijama koje rade ovo i ono za dobrobit, boljitak svojih zaposlenika, zajednice i tko zna čega, brzo padaju u vodu kada shvatiš da su sastanci i callovi organizirani u 16 sati. U 16 sati, dan bi svakome trebao biti pri kraju. I ako taj netko ima djecu, bilo u školi ili u vrtiću, trebao bi skupljati svoje stvari i uputiti se prema vrtićima i školama da bi ono malo preostalog vremena proveo s djecom.
Uzmite u obzir i to da bi se trebao pojesti neki kuhani obrok, napisati zadaća, odraditi neka izvanškolska aktivnost ili se čisto poigrati s djecom. Ne znam koliko bi tim ljudima dan trebao trajati ako je call u 16 sati. I ne znam do kada bi ti vrtići trebali raditi, valjda u tri smjene, a boravci u školama bi trebali biti organizirani barem do 20 sati.
Da ne pričamo o teambuildinzima na koje se nikome ne ide i na kojima ne možeš vidjeti nikoga!
Mir, samo mir…
I lijepo je željeti karijeru, lijepo je poželjeti biti uspješan, ma što god da to značilo. Lijepo je i raditi na sebi! Bože, kako mi stalno radimo na sebi – pratimo san, korake, traume, analiziramo, popravljamo i prepravljamo. Pa brojimo kalorije, vitamine, minerale, pričamo o crijevima… Teretane, trčanja, planinarenja… Sve je nekako samo sebi postalo svrha!
A, zapravo smo opsjednuti sobom. Opsjednuti smo i srećom i zadovoljstvom. Rad na sebi je prestao biti sredstvo da postanemo bolji ljudi, da oprostimo i sebi i drugima… Jer, boji ljudi svakako nismo. Možemo odslušati sve podcaste o toksičnim odnosima, naučiti prepoznati svaki red flag… Možemo naučiti sve o granicama, pametno promišljati, a da tu granicu nikad ne postavimo!
Možemo raditi u kompaniji koja ima wellbeing program, društveno odgovornu strategiju i pet dokumenata o važnosti ravnoteže privatnog i poslovnog života koje ti HR uruči kod potpisa ugovora, a uredno sjediti na callu u 16 sati dok gledamo na sat i računamo kolika će gužva biti na Slavonskoj i hoćemo li stići po dijete. I sve to praktički na rubu suza.
Moguće da imam puno manje novaca nego da sam u nekoj korporaciji, moguće i da radim previše. Ali imam opciju spustiti slušalicu i reći da nešto ne želim raditi…
Mir, prije svega! Svima nama treba mir, prvo sa samima sobom, a onda i s drugima. Jer uvijek nekako bude…
Zahvalna sam što svoje vrijeme, energiju, živce, a u konačnici i posao mogu dijeliti s onima s kojima to želim.
I što još uvijek mogu reći – neću.