Većina nas, u manjoj ili većoj mjeri, proživjela je neki oblik traume tijekom odrastanja. Sve ono bolno i ružno što smo proživjeli kao djeca nisu samo iskustva koja ostaju negdje daleko, u našoj prošlosti. To su formativni događaji koji su itekako imali utjecaja na sve ono što smo i kakvima smo postali. Kada se traumatična iskustva događaju tijekom duljeg vremena, ona oblikuju našu osobnost u samoj srži – narušavaju osjećaj sigurnosti u svijetu i povjerenje u odnose s drugima.
Tako obično, bez da smo toga uopće svjesni, traume na nas utječu i u odrasloj dobi. Na primjer, mnogi ljudi primjećuju kako u određenim situacijama reagiraju burno ili ponašaju se na načine koji nisu u skladu s njihovim vrijednostima. To može izazvati osjećaj kao da gubimo kontrolu nad vlastitim tijelom, emocijama i mislima.
„Bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili nismo, upravo naše rane – ili način na koji se s njima nosimo – određuju velik dio našeg ponašanja, oblikuju naše društvene navike i usmjeravaju naše načine razmišljanja o svijetu“, piše jedan od najpoznatijih liječnika današnjice i ekspert za oporavak od traume, Gabor Maté, u svom bestseleru ‘Mit o normalnom’.
Za njega, trauma nije samo sam nemili događaj, već unutarnja, neizliječena rana koja nastaje kada nismo u stanju obraditi bol ili kada naše osnovne potrebe nisu zadovoljene. To može biti posljedica velikih, šokantnih iskustava („veliko T“) ili onih suptilnih, ali dugotrajnih („malo t“) poput emocionalnog zanemarivanja.
Veza između traume iz djetinjstva i bolesti u odrasloj dobi
Po, nekima, kontroverznoj Matéovoj teoriji, trauma iz djetinjstva koja dakle ne nestaje sama od sebe, može se u kasnijim godinama ispoljiti čak i kao ozbiljni zdravstveni problem. Tjeskoba, ovisnosti i autoimune bolesti samo su neki od primjera kako se nerazriješena rana, prema Matéu, odražava na naše tijelo i um. Upravo sama riječ ‘trauma’ dolazi iz starogrčkog termina za ‘ozljedu’.
„Za Matéa je trauma čimbenik koji pridonosi ‘bolestima svih vrsta’, kao i uzrok osobne fragmentacije, udaljavanja od drugih ljudi, srama, gubitka fleksibilnosti u ponašanju i otuđenja od sadašnjeg trenutka. Način na koji se nosimo s traumom oblikuje našu osobnost, koja je stoga povezana s podložnosti širokom spektru medicinskih stanja, putem imunoloških i upalnih procesa“, piše Nick Haslam, profesor na Školi psiholoških znanosti u Melbourneu u članku objavljenom na portalu Find an Expert.
Trauma kao generacijsko nasljeđe
Trauma se ne pojavljuje samo na individualnoj razini, već i u kolektivnom iskustvu. Gabor Maté podsjeća na progon starosjedilačkih naroda u Kanadi, čije su posljedice vidljive u visokoj stopi ovisnosti, bolesti i samoubojstava, kao i na nasljeđe rasizma i ropstva u Sjedinjenim Državama.
U većini slučajeva trauma se prenosi generacijski: „Na svoju djecu prenosimo ono što u sebi nismo razriješili,“ piše Maté. U intervjuu za portal Scientific American govori o vlastitom iskustvo traume iz djetinjstva i priznaje:
„Povrijedio sam svoju djecu – nisam to želio, ali jesam – zbog nerazriješene traume koju sam još nosio kada sam bio mlad roditelj. Upuštao sam se u ovisnička ponašanja ne zato što sam bio moralno pokvaren, već zato što sam pokušavao pobjeći od boli za koju nisam ni znao da je nosim. Kada to jednom shvatiš, kada se razočaraš, kada postaneš svjestan da su se dogodile stvari koje su te povrijedile – tada može početi proces iscjeljenja. Ne zato da bi sebe smatrao žrtvom, već da bi mogao preuzeti odgovornost.“
Prvi koraci prema izlječenju
Proces iscjeljenja, kako Maté ističe, započinje promjenom perspektive: umjesto da sebe krivimo, trebamo razviti suosjećajnu znatiželju. Tek kada s razumijevanjem pogledamo odakle dolaze naši obrasci ponašanja, možemo se ponovno povezati sa svojim autentičnim ja.
Naime, posljedica nezaliječene traume često je upravo gubitak povezanosti sa sobom – odnosno, s onim autentičnim „ja“ koje nosimo duboko u sebi. Prirodno je da tada, svjesno ili nesvjesno, čeznemo za ponovnim povezivanjem s vlastitom istinskom prirodom.
Problem je u tome što, dok god nismo svjesni svoje traume, tu prazninu pokušavamo popuniti na načine koji nas samo privremeno umiruju. Umjesto da se povežemo sami sa sobom, posežemo za obrascima ponašanja koje potiče ego – ovisnostima, pretjeranim konzumiranjem alkohola ili droga, opsesijom fizičkim izgledom, statusom pa čak i moći. Sve to zapravo predstavlja pokušaj da dobijemo pažnju i ljubav koji su nam nedostajali u djetinjstvu – a pri tom mi tog nedostatka vjerojatno uopće nismo bili svjesni.
U spomenutom intervjuu Maté pojašnjava: „Budizam, na primjer, uči da je prepoznavanje izvora vlastite patnje veliki korak prema iscjeljenju. Mene smatraju iscjeliteljem i činim što mogu. Mnogi mi ljudi kažu: ‘Ovisan sam, ali bio sam sretno dijete.’ Onda porazgovaramo tri minute i shvate da, doduše jesu imali trenutke sreće u djetinjstvu, ali su također potisnuli svu bol koju su doživjeli. Kada ljudi postanu svjesni da su bili traumatizirani, shvate da s njima u osnovi nije ništa pogrešno. Nisu manjkavi, nisu ‘pokvarena roba’, nego im se dogodilo nešto što ih je navelo da se ponašaju na načine koji su štetni za njih same ili za druge.“
Put prema iscjeljenju započinje, dakle, u trenutku kad osvijestimo vlastite rane i priznamo ih bez osuđivanja. Tek tada možemo prestati tražiti potvrdu izvana i početi graditi unutarnju povezanost sa sobom – onu koja donosi mir, stabilnost i osjećaj ispunjenosti.