U industriji osiguranja, gdje se odluke često donose pod pritiskom tržišta, konkurencije i promjenjivih okolnosti, dugoročna dosljednost rijetko je najlakši put – ali često je jedini održiv. O profesionalnim kriterijima, lojalnosti, konkurenciji i granicama koje se ne prelaze razgovarali smo s Anđelom Buconjić Šutijom, direktoricom ANO društva za brokerske poslove u osiguranju, čiji profesionalni put obilježavaju stabilnost, jasno postavljene vrijednosti i dugoročno građenje odnosa.
U karijeri ste donosili odluke koje nisu uvijek bile vidljive izvana. Kako biste opisali vlastiti profesionalni kompas i po čemu prepoznajete da je neka odluka dugoročno ispravna, čak i kada nije najlakša?
Mijenjali su se poslovi, mijenjao se sustav u kojem sam radila, mijenjalo se okruženje, ulazili smo i na nova tržišta, ali način na koji donosim odluke i na koji radimo ostao je isti – ja uvijek gledam širu sliku i dugoročne posljedice, a ne samo hoće li neka odluka danas biti lakša ili brža. U osiguranju, a i inače, vrlo brzo shvatiš da kratkoročne pobjede znaju biti jako skupe na duge staze. Nisam uvijek donosila popularne odluke, ali sam uvijek nastojala da s odlukama koje donesem mogu živjeti i profesionalno i osobno.
Kako danas gledate na konkurenciju u industriji u kojoj su pritisci veliki, a standardi često podložni relativizaciji? Gdje vi osobno povlačite granicu onoga što je prihvatljivo, a što ne?
Konkurenciju nikad nisam doživljavala osobno. Tržište je tržište i ako se natječemo pod jednakim uvjetima, nemam s tim problem. Ono što mi je teže prihvatiti jest činjenica da tržište ne funkcionira uvijek po tim pravilima. Na malom tržištu često je izazovno ako nisi „ničiji“, jer postoje situacije u kojima se odluke ne donose isključivo na temelju kvalitete ili dugogodišnjeg rada, nego nekih drugih odnosa koji s poslom imaju malo veze, a onda se klijenti ne gube zato što je netko bio bolji, nego zato što se okolnosti promijene izvan tržišne logike. S tim se ne moram slagati, ali to je realnost.
Poznati ste po dugoročnim odnosima s partnerima i dobavljačima. Koliko je lojalnost u poslovanju danas realna tržišna vrijednost, a koliko svjestan izbor koji ponekad nosi i određeni trošak?
Lojalnost za mene nije poslovna taktika, nego način na koji uopće pristupam odnosima. S partnerima i dobavljačima s kojima radim godinama ne vežu me samo ugovori nego i ljudi, jer znam tko su oni, kroz što su prolazili i znam da posao nikad nije savršen niz dobrih godina. Kao ženi u biznisu važno mi je da moji suradnici dijele moje vrijednosti, a važno mi je i ostati uz ljude i onda kad je teže, a ne samo kad je sve idealno. Iskustvo me naučilo da se „hladne“ odluke kasnije često vrate kroz probleme, nesporazume ili gubitak povjerenja i jer se povjerenje gradi kroz male, često nevidljive odluke koje pokazuju da ti nije stalo samo do rezultata na papiru, nego i do odnosa.
Često ističete važnost ljudi u organizaciji. Što kod suradnika smatrate ključnim za izgradnju povjerenja? Kako reagirate kada se profesionalni standardi ne dijele ili se s vremenom naruše?
Ljudi su mi oduvijek bili najvažniji dio posla i mislim da bez dobrih ljudi i kvalitetnog odnosa i načina upravljanja ljudima nema ni ozbiljne organizacije. Iskustvo me naučilo da se taj balans ne može riješiti organizacijskom shemom nego se gradi kroz svakodnevnu komunikaciju, kroz povjerenje, transparentnost u vodstvu, ali i kroz spremnost da se ljudi međusobno čuju i razumiju, čak i kad se ne slažu. Upravo u tome vidim najveću odgovornost lidera, mi trebamo stvoriti okruženje u kojem ljudi mogu raditi svoj posao ozbiljno, ali mirno.
Ja sam ponosna na moj tim upravo zato što je raznolik i po iskustvu, i po godinama i po pogledima na posao. Ima ljudi koji su sa mnom dugo i koji znaju kako se stvari rade, ali i mlađih kolega koji dolaze s drugačijim očekivanjima, drugačijim načinom razmišljanja i rada. Ne razumijemo se uvijek instinktivno i to je normalno, ali upravo iz tog razgovora i prilagodbe nastaje povjerenje. No ono što mi je strašno važno kod izbora ljudi u tim je jasna zajednička osnova – odgovornost prema poslu i spremnost na učenje i prilagodbu.
Reputacija se često spominje, ali rijetko se govori kako se ona stvarno gradi. Što je, prema vašem iskustvu, presudno za dugoročno očuvanje profesionalne vjerodostojnosti?
Reputacija se ne gradi kroz velike geste, nego nastaje, pa čak bih mogla reći usput, kroz način na koji se ponašaš prema klijentima, prema partnerima, kad sve ide dobro, ali posebno onda kad stvari ne idu baš kako smo zamislili. Ljudi jako dobro pamte kako si se postavio u takvim situacijama i to se s vremenom puno jače ureže nego bilo kakav uspjeh koji je vidljiv izvana.
Profesionalna vjerodostojnost se gradi kroz dosljednost, kroz to da držiš riječ i da si korektan čak i onda kad ti to kratkoročno ne ide u korist. Mislim da reputacija nije nešto što ti sam za sebe možeš proglasiti nego neki zbroj iskustava drugih ljudi s tobom kroz godine rada.
Kada danas gledate unatrag, što vam je bilo najteže zadržati kroz sve faze karijere? Zašto smatrate da se upravo u tome najjasnije vidi profesionalna dosljednost?
Kad danas gledam unatrag, najteže mi je bilo zadržati strpljenje i dosljednost u situacijama u kojima sam vidjela da se drugima neke stvari odvijaju brže, lakše ili jednostavnije, često i bez obzira na kvalitetu ili trud koji je uložen. To su situacije u kojima sam se znala pitati ima li smisla ostajati pri vlastitim kriterijima i zašto sam si uopće postavila granice koje me usporavaju, pogotovo ako sam znala da sam mogla pristati na kompromise ili jednostavno zažmiriti na neke stvari i time si kratkoročno olakšati put.
S vremenom sam osvijestila da upravo ti izbori najviše i oblikuju. Možda ne donose uvijek brze rezultate, ali iza njih ostaju odnosi i povjerenje i za mene je to jedini oblik uspjeha koji ima smisla, jer jedino tako možeš ostati dosljedan sebi kroz sve faze karijere.
Bez ulaska u konkretne planove, u kojem smjeru danas osobno razmišljate – što vam je u sljedećoj fazi profesionalnog razvoja važno zadržati, a što ste spremni promijeniti?
U ovoj fazi karijere sve mi je manje važno stalno nešto dokazivati, iako se to na našem tržištu svakodnevno traži, a sve mi važnije zadržati način rada i vrijednosti koje su se pokazale ispravnima. Već sam spomenula da su to jasni kriteriji, odgovornost prema ljudima i posao koji ima smisla, a ne samo volumen. To ne bih mijenjala jer znam koliko mi je vremena trebalo da do toga dođem i koliko mi je važno da se u onome što radim osjećam mirno i sigurno. S druge strane, otvorenija sam nego prije za promjene u formi i širini onoga što radim i iskreno, sve češće koketiram i s drugim industrijama i drugim kontekstima. Zanima me rad u okruženjima koja su brža, nakon godina rada u sustavu koji po definiciji traži oprez, strukturu i vrijeme. To ne doživljavam kao odmak, nego kao proširenje profesionalne perspektive koja mi je danas osobno i profesionalno važna.