Svi griješimo. Neki više neki manje. Svi donosimo ovakve ili onakve odluke, biramo i probiremo naše putove, križanja i skretanja. Moje odluke su me dovele do toga da danas nemam djecu. I ne žalim. Može vam zvučati čudno, posebice kada gledamo kako se stotine žena bore da bi postale majke, kada gledamo koliko demografski izumiremo i koliko su demografske politike promašene.
Okupljate se u klubovima mama, veličanstvene, kraljice… Sretne, umorne, iscrpljene, blagoslovljene, kako koja…
Ne zavidim
Nekad su djecu učili da se u životu moraš potruditi. Danas ih učimo da se svijet mora prilagoditi njima. I upravo tu počinje problem generacija koje odrastaju bez odgovornosti, radnih navika i sposobnosti da podnesu kritiku. To je ono što ja vidim. Svakodnevno.
Ne, ovo nije još jedan tekst o tome kako je “nekad bilo bolje”. Ovo je realnost. Djeca koja ne znaju prihvatiti “ne”, tinejdžeri pucaju pod najmanjim pritiskom i mladi ljudi koji ulaze u odrasli život potpuno nespremni za disciplinu (kako u radnom okružju, tako i u partnerskom odnosu), obaveze i posljedice.
I nije problem u djeci. Problem je u vama, roditeljima koji su odgoj zamijenili popuštanjem.
Djevojčice danas odgajamo da budu jače, samostalnije i borbenije, dok dječake pretvaramo u generaciju koja na svako žensko “ne” reagira frustracijom koja opasno graniči sa ženomrstvom. Nesposobni da procesuiraju odbijanje, krive ženski rod jer ih roditelji nisu naučili da nisu centar svemira.
Roditelji danas žele zaštititi djecu od svega, čak i od života
Da, dnašnja kultura roditeljstva opsjednuta je idejom da dijete mora biti stalno sretno, zaštićeno i emocionalno validirano. Granice su postale “toksične”, disciplina “prestroga”, a kritika gotovo emocionalno nasilje.
Kraj je školske godine, pa se roditelji svađaju s učiteljima zbog loših ocjena, opravdavaju bezobrazluk “osjetljivošću” i uklanjaju svaku prepreku pred djecom kako nikad ne bi osjetila frustraciju.
A frustracija je dio života. Tuga je dio života. Neuspjeh isto.
Dijete koje nikad nije moralo preuzeti odgovornost neće preko noći postati odgovorna odrasla osoba. Ako nikad nije naučilo da postoje posljedice, kako će ih razumjeti kada odraste? Ako mu se svaki problem rješava unaprijed, kako će se jednog dana nositi s ludim šefom, otkazom, prekidom veze ili kritikama na obavljeni posao?
Generacije koje imaju samopouzdanje, ali nemaju otpornost
Danas odgajamo generacije koje imaju ogromno samopouzdanje, ali vrlo malo emocionalne otpornosti. I to se vidi svugdje, u školama, na fakultetima, na tržištu rada i u odnosima.
Poslodavci sve češće govore isto: mladi zaposlenici teško prihvaćaju autoritet, ne podnose kritiku i očekuju nagrade bez stvarnog truda.
Profesori pričaju o studentima koji traže bolje ocjene jer su “dali sve od sebe”, iako rezultati ne pokazuju znanje. Društvene mreže dodatno hrane ideju da svi moramo biti posebni, uspješni i hvaljeni. Sve odiše tom slatkom idejom da je dovoljno upaliti kameru. Sve bez rada, discipline i strpljenja.
Najveći paradoks? Pretjerana zaštita djece stvara emocionalno najkrhkije generacije.
Djeca ne trebaju savršen život nego pripremu za stvarni svijet
Djeca ne postaju snažna tako što ih štitimo od svakog neuspjeha. Postaju snažna kada nauče da život nije uvijek pravedan, da trud ne garantira uspjeh i da kritika nije nužno napad. Naravno da nitko, pa ni ja, ne zagovara hladan ili autoritaran odgoj. Ali postoji ogromna razlika između podrške i odgoja bez granica.
Dijete koje ima obaveze (kako u školi, tako i kod kuće), kućna pravila i osjećaj odgovornosti neće biti traumatizirano. Bit će pripremljeno za stvarni život.
A stvarni život ne funkcionira po principu: “Ali ja sam se potrudio.”
Funkcionira po principu odgovornosti, truda, rada i posljedica istih.
Odgajamo li generacije koje očekuju da im sve pripada?
Ne znam. Znam da odgajamo djecu kojoj nitko ništa ne smije reći. Oni pak odrastaju u ljude koji ne znaju podnijeti kritiku, preuzeti odgovornost i shvatiti da svijet ne postoji samo zbog njih.
Djeca bez odgovornosti ne nastaju slučajno. Ona su rezultat društva koje je zaboravilo da ljubav prema djeci ne znači uklanjanje svih granica. Roditelji su tu da ih pripreme za život koji neće uvijek biti nježan.