Milijun puta sam sama sebi ponovila – blaženo neznanje.
Sjedimo u skladištu, pripremamo još jedan She Summer Bag, i gledam moju Tajčicu, onako dječje nesvjesnu, kako mi govori: „Što je tebi!? Pa nisam News portale otvorila dva mjeseca! Ne mogu ja to!“
Naravno, ja se čudim kako nije uopće čula za prosvjede, Izrael, Iran, prometne po Hrvatskoj, eksplozije i slično. I zapravo joj zavidim. Jer je odabrala ne znati. Odabrala je svoju verziju mira. I živi barem dvjesto puta mirnije od mene. Osobito sada kad su školske zadaće i testovi gotovi.
A moja prva jutarnja postaja? Kolege na Indexu. Pa onda svi ostali. Pa algoritmi. Pa notifikacije. Pa kaos.
Želim samo jedno
Ne znam je li to burnout. Ne znam je li to perimenopauza. Ne znam je li to posljedica vijesti, društvenih mreža, ratova, izbora, smrti demokracije, izmišljanja povijesti, ili jednostavno toga što svaki dan čitam naslove od kojih mi se doslovno povraća.
Ali znam jedno. Želim da svi – ali baš svi – samo odjebu od mene. U svijetu koji gori, ne mogu gasiti tuđe vatre.
Ne mogu slušati ničije prosječno „ajme“ dok slika iz Gaze, Ukrajine, Amerike ili vlastitog dvorišta postaje pozadinska buka za small talk uz kavu. Ne mogu više gutati te umorne analize ljudi koji ne znaju ni gdje su, ni tko su, ni što žele – ali ipak imaju mišljenje o svemu. I sve to dok jure u shopping. Dok lajkaju savršene živote. Dok dijele citate o zahvalnosti. Dok tipkaju. Meditiraju. Snimaju. Dok misle da su iznad. A nisu ni blizu.
Dovoljna je samo jedna moćna, egocentrična budala da sruši sve što imamo. I to zaboravljamo.
I možda mi ne treba manje brige – nego manje srama zato što brinem, što se osjećam bespomoćno dok gledam koliko su ljudi – jedine opasne, bijesne životinje.
Zasićena sam
I ne, nije to nikakva duhovna kriza. Zasićena sam od ljudske pasivnosti. Od glume. Od stalnog osjećaja da nešto moram, a to nešto je tako bez veze.
A opet, želim reagirati, komentirati, biti informirana, biti uključena, biti prisutna čak i dok samo želim biti – isključena na svojoj livadi uz cvrkut ptica. Bez grižnje savjesti. Bez objašnjenja.
Što ako mir nije bijeg?
Ali, što ako je mir najtiše, najotpornije oružje koje imamo?
Ne mir iz neznanja. Nego mir iz svijesti. Mir sa samim sobom.
Mir koji kaže: “Neću lajkati – pokrenut ću. Neću šutjeti – reći ću. Neću scrollati – ustat ću.”
Mir koji ne znači bježim, nego biram. Biram ne biti zombi promatrač. Biram vidjeti. I nešto napraviti.
Jer možda, samo možda – mir ne znači da se isključiš. Nego da se konačno – uključiš. Da podržiš, da se potrudiš razumjeti, čuti i svijet i samog sebe…