Neki dan mi prijateljica, koja je otišla u Njemačku i radi u zdravstvenoj ustanovi, piše poruke i pita za poslovni savjet. Što da radi, predložena je za zamjenicu šefice, njena šefica smatra da je izvrsna za to radno mjesto, a i direktor također. Već su ju jednom pokušali postaviti na tu poziciju, ali su „naši“ ljudi radili probleme. Sada su i šefica i direktor odlučili napraviti nabolje za svoj kolektiv i imenovati ju bez obzira na negodovanje ljubomornih kolegica.
Ovdje je riječ o jednoj izvrsnoj osobi koju znam od kad smo išle u vrtić. Život ju nije mazio i prošla je zaista razna iskušenja, od preseljenja iz rodnog Zagreba u manji grad u BiH, udaje, djece, uznemirujućeg razvoda do odlaska u Njemačku. Uvijek smo ostale u kontaktu, bez obzira na sve izazove koji su nas kočili u tome i znam da je ostala u Zagrebu da bi sigurno bila izvrsna u onome što bi odabrala. Uvijek je bila odlikašica, posvećena radu, a sada svojim radom prepoznata u „našoj drugoj domovini Njemačkoj“.
No, iako možete biti sjajne u svemu što radite uvijek se ženama to pitanje „jesam li dovoljno dobra“ prikrade u misli i kao crv izaziva sumnju u vlastite sposobnosti. Kad smo nas dvije „zašle“ u dubinu njenog problema „iskopale“ smo ranije nesigurnosti, a svi njeni pokušaji opravdanja koje mi je dala završili su s rečenicom: „ U pravu si, nisam o tome tako razmišljala. Hvala ti.“
Nama ženama kao da fali ta jedna samouvjerenost i hrabrost muškaraca koja bi nam dala dovoljno snage da ne propitujemo previše svoje sposobnosti i ne brinemo se što će biti za godinu, dvije, pet.
A opet s druge strane, ne možemo niti ne trebamo biti muškarci već voditi se ženskom energijom i pokušati izbalansirati „mušku i žensku prirodu u nama“. Ima tih nekih muškaraca koji kažu da smo mi žene čudo i potpuno se slažem s njima. To što mi možemo izbalansirati, odraditi, kreirati, zaista rijetko koji muškarac može.
Da je u ovo slučaju posao bio ponuđen muškarcu, on bi ga sigurno prihvatio bez previše razmišljanja o tome što će njegovi kolege reći, hoće li „igrati igrice“, jesu li mu zavidni, hoće li mu smještati i slično. Kod žena to ide drugačije. Mi želimo imati ugodno radno okruženje i želimo se svidjeti svima (ako je moguće). Tu leži najveća prepreka zbog koje ne prihvaćamo posao čak i kada nam se nudi.
Doduše ima i onih drugih žena koje jedva čekaju i koje se guraju na određena mjesta pritom ne razmišljajući o nikome drugome osim o sebi. No, to je posebna kategorija o kojoj ovdje nije riječ.
Većina žena se i danas bori s osjećajem manje vrijednosti i problemom manjka samopouzdanja. Vidjela sam mnoge izvrne žene koje uvijek pitaju jesu li nešto dobro odradile i koje trebaju potvrdu jer ju ne pronalaze u sebi. I ja sam bila jedna od tih žena pa mogu reći iz vlastitog iskustva da nije lako vratiti se u samouvjeren „mode“ čak niti onda kada svi u tebi vide puno više od onoga što nosiš i u što ne vjeruješ. No to trebamo prihvatiti kao jedno stanje, put kojim trebamo kročiti prema onome što zaista jesmo.
Kada prihvatite život i okolnosti koje nam se stvaraju kao proces ili put onda postane lakše. ne držite se grčevito za sliku koju imate i koja se mora ostvariti točno onako kako ste zamislile nego puštate da vas život vodi u neke nove svjetove koji su uglavnom puno ljepši i puno nevjerojatniji od onih koje možete zamisliti.
I zato, prvo uvjerenje koje trebate usvojiti je: Dovoljno ste dobre!
Autorica: Ivana Radić
